ZBORNIK OTOKA DRVENIKA

Vinicije B. Lupis

 

LITURGIJSKI PREDMETI U ŽUPI SV JURJA NA VELOM DRVENIKU


Autor u svom radu obrađuje liturgijske predmete iz župne crkve Sv Jurja u Velom Drveniku. Najveći broj potječe s kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća kada otok proživljava period materijalnog blagostanja. Najstariji predmet je renesansno brončano zvono s reljefom hrvajućih anđela, a potom slijedi medalja mletačkog dužda Pascala Cicogne iz godine 1593. U radu je obrađeno liturgijsko srebro iz XVIII i XIX. stoljeća i crkveno zlato sa zanimljivim primjercima pučkog nakita i zavjeta, od kojih su osobito zanimljiva dva zavjeta od zlata i srebra srdele u naravnoj veličini.

Kultura se stvara laganim procesom vremena, mučnim naporima odabranih pojedinaca i onih društvenih zajednica i staleža, koji su po svom zanimanju i po drugim socijalnom i vremenskim okolnostima skoro predodređeni da joj budu nosioci. Sakralna baština Velog Drvenika sva je zacrtana notom tradicionalizma. Tradicija i prokušane forme njezina su snaga i njezin odraz, njezina veza i njezina nada. Zemlja bez tradicije je zemlja bez vrijednosti, a narod bez tradicije je narod bez budućnosti. Svaka se zdrava kultura ponosi tradicijom, ako se shvaća za ono što jest, za duhovni kontinuitet. Kultura je most koji spaja stoljeća. A upravo iz tog stoljetnog kontinuiteta crpi se snaga, a i svoje opravdanje, svake velike kulture. Svaka generacija, pripadala bilo kojem dobu ili povijesnom zbivanju, izložena je raznim opasnostima, tako je naša izložena gubitkom pokretne baštine, bilo krađama, bilo nemarom. Pokretna spomenička baština liturgijske upotrebe je integralni dio pokretne baštine, ona je i materijalizacija života naših predaka, pokazujući njihove materijalne mogućnosti i dodire s drugim sredinama. Stoga, liturgijski predmeti s male otočke sredine Drvenika najbolji su odraz povijesnih mijena, koje su zadesile otok.

 
Danas se u župnoj crkvi Velog Drvenika titulara sv. Jurja čuva više kaleža, čestičnjaka, ophodnih križeva, visećih svjetiljki i svijećnjaka od srebra, nabavljenih isključivo u mletačkim radionicama, tijekom XVII, XVIII i XIX. stoljeća. Nažalost niti jedan stariji primjerak nije sačuvan izuzev brončanog zvona i srebrne pozlaćene medalje iz XVI. stoljeća. Srebrnina se čestom uporabom, nepažljivim rukovanjem oštećivala, ali i u trenutku materijalne oskudice prodavala, tako da nabava liturgijskog srebra jest i istodobno najbolji pokazatelj imovne mogućnosti mjesne zajednice.
U župnom dvoru na Velom Drveniku čuva se malo brončano zvono (11,05 x 8,35 cm), ukrašeno s dva motiva sv. Euharistije - kaležom i hostijom i s po dvije grupe anđela koji se hrvaju. Ovo renesansno zvono sa kraja XVI. stoljeća, može se pripisati nepoznatom padovanskom broncisti, koji je bio aktivan krajem XVI. stoljeća, koji je svoje figuralne prikaze preuzimao od suvremenih slikara. Kao paralelu razvoja valja uzeti nešto starija brončana zvonca lijevana za liturgijske potrebe s biljnim ornamentom, što se čuvaju u franjevačkom samostanu Gospe od Anđela u Podgorju iznad Orebića, u staroj župnoj crkvi u Kaštel Starom i Opatskoj riznici u Korčuli
 
Drugi danas rijetki liturgijski predmetjest željezni kalup (15,9 x 11,2 x 8,7 cm) za hostije s tri ugravirana kruga, od kojih su dva s Isusovim monogramom i ukomponiranim raspećem, a treći manji samo s monogramom. Lijevani željezni kalup iz XVIII. stoljeća pripada nekada uobičajenom inventaru župne crkve, a danas ih još rijetko nalazimo po župnim dvorovima i sakristijama crkava.
 
U župi se čuvaju dva istovjetna jednostavna kaleža, kasnobarokne poligonalne baze i čiste forme (27 x 12,9 x 8,9 cm). Imaju kruškoliki nodus, koji vodi do košarice koja nosi strmu čašku. Prvi kalež ima utisnuti sedmerokutni žig sa zemljinim globusom. Globus okružuje zodijak i sedam zvijezda. Ovaj žig čistoće za veće predmete bio je u upotrebi od 1. ožujka godine 1812. i prati ga žig kontrole u obliku pramčanog ukrasa za sjevernu Italiju do godine 1870. Uz ove žigove utisnut je na nodusu žig u obliku nakovnja, kao oznaka čistoće za manje predmete, određen po zakonu od 25. prosinca godine 1810. i u upotrebi do 31. ožujka godine 1873. Majstorski žig - slovo G u peterokutu nalazimo utisnuto na bazi uz ostale žigove. Drugi kasnobarokni kalež proviđenje oznakom providnika mletačke kovnice novca iz druge polovice XVIII. stoljeća (B ljiljan C u kartuši), po Pieru Pazziju u upotrebi od godine 1768. - do 1777. Na pateni mlađeg kaleža (19 cm), izrađenoj od iskucanog i djelomično pozlaćenog srebra utisnut je žig konjske glave (testa di cavallo), koji je označavao toleranciju za predmete proizvedene od 25. prosinca godine 1810. do 1. ožujka godine 1812.
 
Čestičnjaci - ciboriji su sastavni dio liturgijske opreme crkve. Značenje im je dvojako; prvo značenje je konstrukcija na četiri stupa iznad oltara, gdje je po sredini u zraku bila pohranjena sv. hostija, a drugo je liturgijska posuda za čuvanje hostije u svetohraništu, najčešće od pozlaćenog srebra. Među liturgijskim predmetima se čuvaju dva srebrna čestičnjaka. Manji čestičnjak (15,8 x 10 x 7,3 i poklopac 9,2 x 7,7 cm) je okrugle, strmo svedene baze, neukrašene, koja vodi do glatkog kruškolika nodusa. Nabubrena čaška ima glatki, ljevkasti poklopac s križem na vrhu. Čestičnjak je providen sedmerokutnim žigom s globusom i zvijezdama - žigom čistoće i žigom kontrole pramčanim ukrasom, dakle čestičnjak je nastao poslije 1812. godine, a majstorski žig je nečitljiv. Posve istog oblika, samo nešto veći je drugi čestičnjak (11,4 x 8,5 x 19,8 i poklopac 9,3 x 9,7 cm). proviđen starijim žigom kontrole (Z cvijet F), koji je bio u upotrebi krajem XVIII. stoljeća do godine 1804.
 
Medu ostalim liturgijskim predmetima u župnoj crkvi Sv. Jurja nalazi se barokni moćnik (8,95 x 24,8 x 12,35 cm) Haljine Bl. Dj. Marije - Veste B. M V, izrađen od iskucanog srebra. Okrugla baza je ukrašena iskucanim lisnatim motivom između tri rocailesa. Nodus je uobičajenog kruškolikog oblika s anđeoskim glavicama, a solea moćnika rastvorena mlohavim reljefom anđeoskih glavica među zrakama i rocailesima. U sredini je okrugli medaljon s uložnicom s moći. Moćnik je proviđen mletačkim žigom ( R. P i iznad lav sv. Marka ), koji se upotrebljavao oko sredine XVIII. stoljeća. Također se u sakristiji čuva drveni, neobarokni moćnik s gipsanom figuricom Krista u jaslama u sredini, koji se u nosio u ophodu kroz crkvu tijekom božićne liturgije. Jednostavni drveni križ - moćnik s urezanim monogramom "M".
 
Pokaznica se javlja u liturgiji u XIII. stoljeću. Ona je bila posljedica kulta hostije, koji se proširio iz dijeceze u Lieges, dovodeći do formalnog uspostavljanja institucije Kristova tijela godine 1264. u vrijeme pape Urbana IV , da bi se u vrijeme pontifikata Ivana XXII. uspostavilo izlaganje Presvetog u ophodima na spomen posljednje večere. Gotičke imaju oblik visokih građevina, renesansne su rjeđe, a barok im najčešće daje simbolični izgled sunca, a tog oblika je i srebrna drvenička. Kvalitetna pokaznica (32,05 x 13,25 x 21,34 cm ), razvedene baze, urešene nizom smirenih rocailesa, odmjerenog i čistog oblika vodi ka kruškolikom nodusu. Solea je zamišljena kao bogati ostakljeni okvir s lunulo u donjem dijelu, i anđeoskim skupinama i rocailesima iz kojih izbijaju radijalno postavljene zrake. Smireni i kvalitetni kasnobarokni mletački rad proviđenje žigom (B ljiljan G), koji se upotrebljavao od 1768. do 1777. godine i državnim žigom.
 
Danas već vrlo rijedak liturgijski predmetje pax - predočnica, koja je u staroj liturgiji davana na poljubac mira, umjesto davanja ruke mira. Podrijetlo imena pax u latinskoj-izvedenici dolazi od poljupca mira, tradicionalnog židovskog pozdrava, kojeg su preuzeli prvi kršćani, kao oznaku zajedništva i pomirenja (mnoge poslanice sv. Pavla završavaju sa: "salutate in vicem in osculo santi"), a zadržava se u liturgiji zapadne i istočne crkve sve do kraja XIII. stoljeća. Običaj "paxa" nije medutim utrnuo, već se tijekom XIII. stoljeća uvodi umjesto poljupca i zagrljaja u trenutku "Ecce Agnus Dei", kao poljubac moćnika, patene ili liturgijske knjige. Drvenički barokni pax (18,3 x 15,7 cm) pripada skupini paxeva u obliku pločice i može se datirati u drugu polovicu XVIII. stoljeća. Razigrani rocailesi uokviruju središnje raščlanjeno polje s reljefom Bogorodice s Kristom na oblacima - tipa Putopokazateljice. Kvalitetan mletački rad proviđen je s više ovalnih državnih žigova Mletačke Republike, bez žiga kontrole i radionice.
 
Na glavnom mramornom oltaru iz prve polovice XVIII. stoljeća, na kojem se nalazi oltarna pala nepoznatog mletačkog slikara s prikazom Bogorodice s Isusom, sv. Jurjem i bl. Ivanom Trogirskim, na svetohraništu se nalaze vratašca (29,8 x 15,8 cm) od iskucanog pozlaćenog bakrenog lima. Mlohavi reljef pokaznice s dvije anđeoske glavice pokriva cijelu površinu.
 
Na glavnom oltaru se nalazi šest srebrnih baroknih svijećnjaka (8,5 x 16,6 x 17,6 x 11,5 x 51,2 cm), tipične trostrane piramidalne baze, nošene na tri lavlje nožice. Po sredini svake strane odsječene piramide nalazi se prazni medaljon. Nodus je kruškolikog oblika i ponavlja oblike nodusa na pokaznicama i kaležima s kojih izbijaju anđeoske glavice. Gornji dio svijećnjaka raspupao se u više nabubrenih izbojaka, a svi dijelovi svijećnjaka su proviđeni žigovima: (G B u četverolistu s dvije zvjezdice) - čestim žigom krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća na radovima uvezenim iz Mletaka,
(A kula C) - žigom s početka XVIII. st. , (PC) - žigom s kraja XVII. i početka XVIII. st., (NR) - žigom također s kraja XVII. i početka XVIII. stoljeća. Dakle, može se na osnovi žigova providnika kovnice, radionica zaključiti da su svijećnjaci nastali početkom XVIII. stoljeća u Mlecima. Tijekom XIX. stoljeća nabavljeno je više elegantnih neoklasicističkih svijećnjaka od mjedi s piramidalnom bazom, na kojoj se nalaze reljefni prikazi Krista i Bogorodice.
 
U prezbiteriju ispred glavnog oltara visi velika srebrna viseća svjetiljka (54 x 13,3 x 15,8 x 13,3 cm). Iz donjeg velikog akroterija u obliku šišarke izlazi manja posuda ukrašena motivom ribljeg mjehura, koja se proširuje u veliku posudu u obliku izvrnutog stošca s istim motivom ribljeg mjehura između kojeg se nalazi iskucani motiv uzbibanog akantusovog lišća. Tri anđelčića uzdignutih ruku nose srebrni lanac s kruškolikim ukrasima. Gornji dio posude ponavlja isti motiv uzbibanih mjehura sa srebrnim kruništem u kojem se nalazila staklena posudica za vječno svjetlo, a nosač lanaca ukrašen je kao i sve sastavnice ribljim mjehurima. Kvalitetna viseća svjetiljka proviđenam je žigovima (A kula C u četverolistu i A cvijet M), koji su bili u upotrebi krajem XVII. stoljeća.
 
Ispred oltara Gospe Ružarice nalazi se viseća svjetiljka (39 x 9,6 x 12,1 x 10 cm), kojuje vjerojatno nabavila istoimena bratovština, kako je bio svugdje običaj po Dalmaciji. Kasnobarokna viseća svjetiljka ima kruškoliku posudu, što završava na dnu s akroterijem, a njena površina je ukrašena sa isprepletenim viticama, biljnim motivima i školjkastim uzorkom. Na najširem dijelu pričvršćene su tri vitice od masivnog srebra, koji drže trostruke lance. Na trbuhu svjetiljke nalaze se tri medaljona sa likom sv. Ante Padovanskog, Gospe Ružarice i s natpisom "ANNO 1794". Poklopac ponavlja isti biljni motiv, koji prekriva tijelo posude. Viseća svjetiljka je proviđena državnim žigom Mletačke Republike i žigom (B ljiljan C). Drveničke viseće svjetiljke kvalitetni su serijski radovi mletačkih radionica, kakve susrećemo od Boke kotorske na sjever i svjedok su materijalnih mogućnosti nabavke manje otočke sredine.
 
Znak križa: latinski crux, grčki stauros, engleski cross, francuski croix, njemački Kreuz, istodobno je znak muke i postaje na svim jezicima spasenja i ulaska u nebeski Jeruzalem. Križ kao simbol kršćanstva i otkupiteljskog poslanja Sina Božjeg od prvih početaka Crkve biva znamenom cjelokupnog Svemira - forma ideje odabira dobra i zla, jer je Krist jasno navijestio: "Ako tko hoće za mnom, neka se odrekne sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom." (Mt. 16. 14.). Najzanimljivi primjerak liturgijskog srebra u župnoj crkvi Sv. Jure zasigurno je veliko ophodno raspelo (88,3 x 37,3 x 5,4 cm) od iskucanog srebrnog lima. Cjevasti usadnik raspela prekriven je lisnatim iskucanim ornamentom, koji vodi do tri trbušasta prstena, gdje se na srednjem nalaze četiri anđeoska lika. Površina raspela ukrašena je biljnim motivom na kojem su pričvršćeni reljefi svetaca i nosači ukrasnih traka. Na prednjoj strani križa se na križištu nalazi Kristov korpus, a u hastama reljefi: Boga Oca, Bogorodice, sv. Ivana i sv. Marije Magdalene. Na stražnjoj strani je na križištu reljef Bogorodice s Kristom na menzuli u obliku anđela, a u hastama križa likovi evanđelista. Kao što kod sličnog primjera iz nadbiskupske palače u Goriziji Gilberto Ganzer primjećuje da se radi o posuđivanju modela iz perioda cinqucenta i radionice Tiziana Aspettija juniora, to se može primijeniti i za drvenički križ. Nedvojbeno je da se radi o kvalitetnim reljefima iskivanim po starim kalupima - što je najzornije na tipično impostiranom Kristovu korpusu, koji nije Christus patiens u baroknoj ekstazi, već renesansno smiren u boli. Križ je proviđen mletačkim žigom zecce i žigom (L C), koji se upotrebljavao tijekom XVIII. Stoljeća.
 
Na glavnom oltaru se nalazi zanimljiv oltarni križ (33,2 x 10,8 x 7,9 cm), okrugle cilindrične baze, obrubljene fino iskucanim ovulusima i minuciozno izvedenim grozdom grožđa - euharistijskim simbolom. Haste križa su jednostavne s radijalno postavljenim zrakama, neobaroknom kartušom s natpisom INRI. Kristov korpus je smiren, a ispod njega je kvalitetno lijevana Adamova lubanja. Ovaj eklektički križ, mješavina empiresa, baroka, renesanse skladno je djelo umjetničkog obrta XIX. stoljeća. Proviđenje sa žigom garancije čistoće (globus sa zodijakom i sedam zvijezda), ralom (teritorijalna oznaka milanskog teritorija od 1. ožujka 1812. do 31. svibnja godine 1873.), MA (možda žig zlatara), VR (u ligaturi) - (žig kontrolni za period od 22. srpnja 1807. do 31. ožujka 1824. godine). Dakle, nakon analize žigova možemo reći daje ovaj križ nastao u prvoj četvrtini XIX. stoljeća.
 
U sakristiji župne crkve se nalaze još tri oltarna križa. Od tih dva su drvena s četvrtastim bazama i s mjedenim Kristovim korpusom (59,5 x 23,6 i 54,8 x 26,4 cm), radijalnim zrakama i okovima hasti križa. Radi se o domaćim radovima, koje su izradivali domaći zlatari XIX. stoljeća, lijevajući figuralne dijelove po starim renesansnim i baroknim kalupima, a vrlo lijep primjer je za to radionica zlatara Vicenza Caenazza iz Stona i Korčule, gdje se čuvaju slični primjeri. Treći je drveni križ s trostranom bazom, prekriven sedefnim pločicama s motivima muke Kristove. Neki od ovih križeva su domaći rad, neki mletački rad, a nazivaju se još i jeruzalemski križevi i donošeni su kao suveniri s hodočašća. Ovaj drvenički primjer trebamo nadneviti u XVIII. stoljeće.
 
 
Posebna kategorija liturgijskih predmeta jesu ex vota. Votivno darivanje u obliku materijalizirane molbe, koji se mogu izraziti u obliku novčane žrtve ili minijaturnog predmeta u obliku ljudskog tijela ili nekog predmeta od poštovanja. Kršćanska crkva je isprva branila prinošenje ex vota kao paganski običaj, ali je već u V stoljeću biskup Kyrrihosa Teodor kraj Antiohije govorio o poklanjanju zlatnih i srebrnih pločica uobličenih u dijelove tijela nad grobom mučenika u znak zahvale. Giovanni Bocaccio u prvoj noveli Dekamerona opisuje ovješene predmete ex voto o grob crkvenog dostojanstvenika, isto tako u trećoj noveli šestog dana. Baldasar Castiglione u 86. poglavlju Knjige o dvorjaninu govori o zavjetovanju srebrnih pločica s motivom očiju Gospi Loretskoj, da se udijeli milost ozdravljenja. Reformacija nije bila sklona ovom vidu pučke pobožnosti, koji je duboko ukorijenjen u mediteranski svijet još i od antičkih vremena, prinošenja žrtvenih pločica za milost ozdravljenja boga Eskulapa u epirskom Epidaurusu.
Jedan vid zavjetnih darova su i srebrne krune. Tako ih na glavnom oltaru nalazimo tri od srebra, pričvršćene na samu oltarnu palu i sve su proizvod domaćih zlatara XIX. stoljeća. Na bočnom oltaru Obrezanja Kristova, gdje je pala Antonija Grapinellija iz sredine XVIII. stoljeća su pričvršćene tri srebrne krune, od kojih je ona na Isusovoj glavi (5,4 x 11,8 cm) loš rad iz XIX. stoljeća, a na Gospinoj glavi (8,2 x 15,8 cm) zanimljiv rad XVIII. stoljeća. Šest šesterokrakih zvijezda s medaljom u sredini se dižu iznad stiliziranih krinova na plošnom vijencu. Na Josipovoj glavi je pričvršćena kruna, loš domaći rad iz XIX. stoljeća (6,1 x 12,6 cm). Na oltarnoj pali oltara presvetog Ružarija istog slikara Antonija Grapinellija su pričvršćene na glavama Isusa i Bogorodice dvije zavjetne krune od iskucanog srebrnog lima (6,1 x 13 i 5,8 x 10,4 cm), domaći rad iz XVIII. stoljeća.
Na kipu Vele Gospe iz XIX. stoljeća, koji se nalazi smješten u ostakljenoj niši u bočnoj lađi dvije su srebrne neobarokne krune (14,7 x 13,5 i 15,45 x 9,8 cm), proviđene kontrolnim žigom Austro - Ugarske Monarhije u uporabi od 1. siječnja 1867. godine do 21. ožujka 1868. godine. Na istom kipu su ovješene tri krunice od sedefa i srebrnog filigrana. Najzanimljivijaje krunica sa srebrnim križem sastavljenim od krastavičastih istaka, nastao u domaćoj radionici, a na dvije krunice - ogrlice od sedefa su pričvršćene medalje Gospe Loretske i sv. Jurja u filigranskim okvirima iz XVIII./XIX. stoljeća.
 
Medu više stotina zlatnih i srebrnih zavjetnih darova u župnom "blagu", valja obratiti pažnju na više votiva. Na prvi pogled medu crkvenim zlatom se miješaju primjerci grubog srebrnog nakita dinarske nošnje, te šireg mediteranskog kruga sa standardiziranim primjercima. Gotovo svi zavjeti pričvršćeni su na platnenu traku i vješaju se na Gospin kip. Najstariji votivni dar u blagu je srebrna, pozlaćena medalja (5,435 x 4,3 cm) iz XVI. stoljeća. Na prednjoj strani medalje je prikaz lava sv. Marka s isukanim mačem - ratni prikaz i s legendom: "PASCALE CICONIA DVCE VENETIAR. ETC. AN. DNI. 1593", a na stražnjoj strani tloris grada Palme s velikim križem postavljenim u sredi i geslom: "IN HOC SIGNO TVTA.", a uokolo:"+ FORVIIVLII. ITALIAE. ET CHRIS. FIDEI. PROPVGNACVLVM.".
 
Poklanjanje medalja, koje su se dobijale za hrabrost tijekom borbi u ratu i prenosile u crkvena blaga je fenomen raširen u cijelom kršćanskom svijetu, tako da se poklanjaju i taliri, a jedan od primjera u drveničkoj kolekciji je s motivom "PATRONA BAVARIAE" iz godine 1775. Tu je i više medalja u filigranskom okviru Gospe Loretske, sv. Josipa, nastale u domaćim radionicama XVIII./XIX. stoljeća.
Od tradicionalnog nakita izrađenog u tehnici srebrnog filigrana ističu se ukrasne igle - "špijode", "botuni" muške nošnje, "rećine na kaštilac", prsteni "krastavčari", prsteni "pločari" s Kristovim monogramom, od kojih je par primjeraka iz XVIII. stoljeća, a jedan je proviđen žigom "NL", te "rećine obične" i srebrni križevi, od kojih jedan nosi žig "VC". Svi ovi predmeti su radovi domaćih zlatara, koji su ih prodavali na crkvenim proštenjima sve do početka XX. stoljeća. Druga grupa predmeta je od zlata s apliciranim biserima i dragim kamenjem. U ovoj grupi mediteranskog nakita se ističe veliki prsten krastavčar s biserima i velike "rećine s biserima" najluksuznije koje se u Italiji nazivaju "a chiocca", a u dubrovačkom kraju "fjočice". Od ostalih predmeta tu su obične zlatne fjočice, zlatni prsteni zmijari, razni primjerci naušnica gračanskog tipa najvećim dijelom nastali u austrijskim radionicama i prsten pečatnjak vjerojatno kapetana Krste Morettija (16. III. 1748. - 31. XII. 1816.) (prazan štit s vizirom i s inicijalima MC).
Posebna zanimljivost ovog otočkog blaga su dva ex vota srdela. Po predaji su zavjet za dva bogata ulova srdela nekog Drvenčanina, što se zbio u drugoj polovici XIX. stoljeća. Jedna srdela (15,32 x 2,1 cm) je izrađena od zlatnog lima, te je ukrašena graviranjem i u naravnoj je veličini, a druga srdela (15,1 x 2,15 cm) ex voto siromašnijeg ulova je od srebrnog lima i isto u naravnoj veličini. Na hrvatskoj obali ovo je jedinstveni primjer da se izrađuju zavjeti u naravnoj veličini ribe od plemenitih metala i do sada je ovo jedini poznati primjer osobito dragocjen za nacionalnu povijest ribarstva.
 
U ovom radu se pokušalo obraditi liturgijske predmete iz župne crkve Sv. Jurja, vremenski ih odrediti i pronaći njihove autore i mjesto nastanka. Tim crkvenim upotrebnim predmetima ne dokazuje se samo pripadnost Rimokatoličkoj crkvi već i zapadnoeuropskom kulturnom krugu. Postoji još jedna skupina predmeta, koja se sastoji od drvenih raspela i kipova nastalih u mletačkim i tirolskim radionicama, crkvenih barjaka, od kojih je jedan osobito lijepi primjer slikara F. Vasona iz 1864. godine s prikazom sv. Jurja s četiri evanđelista i Gospe Ružarice s ponovljenim likovima evanđelista, kao i križeva muke Kristove, kovanog baroknog željeza, koji nisu primamljivi istraživačima baštine u svojoj jednostavnosti, ali iznova potvrđuju pripadnost europskom kulturnom ozračju. Drveničku zbirku treba sagledati kroz prizmu vrednovanja cjelovite pokretne baštine, koja je nastajala mukotrpnošću života drveničkih težaka, ribara i pomoraca, koji su puninom svog bića težili nečem uzvišenijem i ljepšem.
 
Sažetak:
Sustavnom obradom liturgijskih predmeta u župnoj crkvi Sv. Jurja na velom Drveniku obrađeno je više liturgijskih predmeta, od kojih valja izdvojiti jedno renesansno zvono, djelo nepoznatog padovanskog broncista, više kaleža, pokaznica, moćnika i čestičnjaka nastalih u mletačkim radionicama ranog XIX. i sredine XVIII. stoljeća. Vrlo lijepi primjerak ophodnog križa iz XVIII. stoljeća, nastalog u mletačkim radionicama stvara cjelinu s dvije srebrne svjetiljke iz XVIII. stoljeća i s grupom srebrnih svijećnjaka. Srebrni oltarni križ nastao je u milanskim radionicama prve četvrtine XIX. stoljeća, a posebnu zanimljivost predstavljaju dva zavjeta od srebra i zlata u naravnoj veličini srdele iz XIX. stoljeća i mletačka medalja iz godine 1593. Pučki nakit od srebra i zlata, najvećim dijelom potječe iz XIX. stoljeća sa ponekim starijim primjerkom, a među crkvenim blagom posebnu pažnju privlači par primjera pučkog zlatarstva XIX. stoljeća.
povratak na vrh