NASELJAVANJE OTOKA ...na vrh stranice
Uočivši ljepote ovoga krša, koji se uslijed blagotvornog djelovanja klime relativno brzo zaodjene u zeleno ruho, čovjek se najprije približio otoku da bi tu napasao stoku, a zatim početkom XV vijeka i stalno nastanio. Prema nekim izvorima, 1420. godina smatra se prekretnicom, tj. prvom godinom kad je čovjek na Drveniku Velom odlučio de ne bude više čobanin-nomad, nego da tu potraži stalno utočište i osnuje svoj dom. Postoje dvije teze o porijeklu prvih stanovnika otoka. Prva, prolazi od pretpostavke da su stanovnici zagore i priobalja u strahu pred prodorom Turaka potražili utočište na obližnjim otocima. Prema drugoj tezi, prvi stanovnici otoka su bjegunci pred Turcima iz sela Drvenika kod Makarske. Ovu tezu potkrepljuju navodi crkvenih knjiga iz Drvenika kod Makarske prema kojima se može zaključiti da su pojedine porodice pobjegle iz sela pred Turcima. Daljnji put tih istih porodica zabilježen je u crkvenim knjigama otoka Drvenika (Klarić, Kostović, Juranović).
Obe teze mogu biti prihvatljive. Prema prvoj tezi put izbjeglica - čobana bio je iz Zagore preko Bristivice i Planke, do Aranđela, Malog Drvenika do Velog. Istim putem su došli stanovnici sela Vinišća, jer u pojedinim dokumentima iz petnaestog stoljeća Vinišća su spominju i kao «Drvenik na kopnu». Dakle, među prvim stanovnicima otoka su čobani koji su dospjeli na otok, a oko 1420. godine odlučili su da se više ne vraćaju na kopno. Poznato je, naime, da je lipnja i početkom srpnja 1420. mletačka republika okupirala Trogir i Split, čime je čitava Dalmacija došla pod mletačku Jurisdikciju. Petar Loredan, mletački general i osvajač Dalmacije, odmah po dolasku u Trogir daje uputstva prvom mletačkom knezu Šimunu Detriku za područje Trogir i kaže: «Mi, Petar Loredan... naređujemo Vama...Šimunu Detriku, da u ime gospodnje i naše vlade, budete knez Trogira..., da upravljate i sudite u rečenom mjestu Trogiru i njegovom distriktu i na njegovim otocima» Proces naseljavanja i iseljavanja otoka je kontinuiran što se ponavlja sve do danas. Motivi dolaska su različiti: strah pred Turcima, bolji uslovi života nego na području zagore, itd., a u današnje vrijeme - udobnost vekendaškog življenja. Uzroci iseljavanja su ekonomski; zaposlenje na kopnu, školovanje i opći trend seobe prema gradskim anglomeracijama.
*u analizama JAZU stoji i podatak da je otok 1420. godine naseljen hrvatskim življem koji je pred Turcima emigrirao iz Bosne. Predpostavlja se da je otok bio naseljavan i u antici našto ukazuju neki arheološki nalazi koji se čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu


IME OTOKA ...na vrh stranice
Naziv otoka prema predaji je nostalgija bjegunaca za starim krajem, pa su i novom selu dali isto ime - Drvenik. Prema nekim autorima, ime otoka je nastalo po bogastvu šuma - drva koje su uništene u doba Mlečana. Iliri su ga zvali GERONA, što podrazumjeva bogastvo šumskog pokrova, a Mlečani i Talijani ga zovu Zirona. Prvi put je u povjesnim knjigama zapisano njegovo hrvatsko ime Drvenik godine 1740. Tek 1848. godine u crkvenim dokumentima nalazimo njegovo puno ime - naziv DRVENIK VELI. Ne treba smetnuti s uma da se u pojedinim starim geografskim kartama naselje označuje kao Luka Sv. Jurja (Sveti Juraj je zaštitnik otoka, a crkva u njegovu slavu počinje se graditi već 1500. godine).


GOVOR I OBIČAJI ...na vrh stranice
Stanovnici Drvenika Velog - Drvenčani imaju specifičan čakavski govor - narječje po kome se razlikuju od drugih otočana (bodula). Drvenik Mali je u neposrednoj blizini, ali narječje i nošnja stanovnika tog otoka su u nekim detaljima različiti. Od naseljenja oba otoka pripadaju istoj crkvenoj župi. Drvenčani se po tome razlikuju i od stanovnika susjednog sela Vinišća iako u narodnoj nošnji ima dosta sličnosti. Unatoč specifičnostima, nošnje, napjevi i plesovi otoka pripadaju Jadranskom kulturnom tipu. Folklor otoka je siromašan. Muzički instrumenti prakticiraju se tek u novije vrijeme. U paravilu se narodno kolo igralo bez muzičke pratnje izuzev pjeva koji vode sami izvođači kola. Svaka generacija imala je vrsne pjevače samouke, koji su pjevali tipične dalmatinske troglasne napjeve (I tenor, II tenor i bas). Crkveni pjevački zbor služio je isključivo za potrebe crkvenih obreda.
Rasprostranjena narodna zabava bila su «prela», koja su se organizirala za vručih ljetnih dana u hladovini velikih stabala. Prela su bila mjesta okupljanja i zbližavanja ljudi i uvelike su doprinosila razvijanju osjećaja zajedništva i solidarnosti.
Prije rata postojao je vid javnih radova zvanih «kuluk». To su bile radne akcije mještana za opće potrebe sela, kao na primjer: izgradnja i popravak puteva i izgradnja javnih četrnji i sl.


VLASNOST OTOKA ...na vrh stranice
U početku je otok pod upravom općine Trogir. Općina ga izdaje u zakup afitualu - zakupcu, a ovaj dalje u podzakup seljacima. Godine 1638. javnom dražbom na mostu Rialto u Veneciji, otok je prodan zadarskim plemićima Batisti Sopu, Zvani Lantanu, Giaccomu Galiffu i Girolamu Borgu, za iznos od 6 000 dukata. Dok je otok bio u vlasnosti Trogira, općina je svake osme godine na trgu Sv. Ivana u loži održavala dražbu radi davanja u zakup Velog i Malog Drvenika. U prisustvu kneza natjecali su se plemići i imućniji pojedinci, uglavnom Trogirani. Zakup dobija onaj koji ponudi više. Afitual (zakupac), nema političku vlast nad seljacima, ali budući da su oni od njega ekonomski ovisni, on je stvarni gospodar na otoku. U dokumentima se naziv afitual zamjenjuje još izrazima daitere, conduttore ili padrone. Mletački dužd Hieronim Priduso donosi 1564. godine povelju kojom Drvenčanima dozvoljava da mogu mljeti žito gdje hoće i to uz povlaštene uvjete.
Afituali svoj dio od seljaka dobivaju u naturi, s tim da se povremeno mijenjao odnos od 1/6 - 1/8 zavisno od kulture koja je bila u pitanju. Prvi afituali ostali su u dobroj uspomeni otočana, jer sve do dolaska obitelji Capogrosso iz Trogira, nema podataka o izbijanju bilo kakva spora sa seljacima. Dolaskom te obitelji nastaju i prve parnice, kao i svađe između seljaka i afituala. Obitelj Capogrosso držala je Drvenik cca 40 godina i to od 1583 - 1623 g. izuzev jednog mandata Matije Nutricia-Babića. Capogrosso je pokušao povečati obaveze seljaka, čak i putem suda, ali zahvaljujući knezu koji je bio naklonjen seljacima, davanja se određuju sa po 1/6 od vina, žita i sočiva. To se smatralo povoljnim, jer su to bila jedina obavezna davanja afitualu. Ovu kneževu odluku potvrdio je i drugostepeni organ, onemogučivši tako daljnje pokušaje ugnjetavanja siromašnih otočana.
Zakupac Federico Paiton sredinom XVIII stoljeća (1753) uvodi reforme za podzakupce. Prema ovim odredbama se moraju porušiti sve ograde, izuzev onih koji štite vinograde. Zatim se na jednom vritu zemlje mogu zasaditi maksimum četiri stabla, a ukoliko ih se nađe više, to pripada gospodaru. Gajevi se ne smiju krčiti, niti saditi novi vinogradi, a stari se njeguju dok loza prirodno ne ugine. Ovo je bilo sačinjeno u formi ugovora uz suglasnost seoskih sudaca, ali seljaci time nisu bili zadovoljni i započela je parnica koja je trajala dugo vremena. Godine 1779. Paiton je prepustio zakup N. Lauru. Ovo je ponovo zaplašilo seljake jer su se bojali novih obaveza. Uistinu, on je zatražio zabranu držanja koza, kao i gradnju vapnenica. Poslije Laura afitual postaje 1789. Jakov Tironi čiji potomci žive na otoku do današnjih dana.
Nakon propasti Mletačke Republike, točnije početkom XIX vijeka, zadarski grofovi, koji su uz crkvu isključivi vlasnici otoka, prodaju svoj dio Drvenika trogirskom trgovcu Lovrencu Buriću, Jakov Tironi nije više jedini zakupac, već se pojavljuje i Frane Kvarantan (Quarantan). Ponovo nastaju nesporazumi oko obaveza seljaka, jer crkva želi povećati svoj prihod, što Kvarantan prihvaća, dok se Burić i Tironi protive. U sudskom sporu oni su izgubili i morali su pristati na povećane obaveze prema crkvi.
U narodu je sve do današnjih dana ostalo u uspomeni ime Kristofora Morettija - Krišta, koji je šezdesetih godina prošlog vijeka otkupio od Burića njegov dio otoka. Narodu je ostao u ugodnoj uspomeni sigurno zbog toga što je već potkraj toga stoljeća, počeo prodavati zemlju individualnim seljacima i tako ih oslobađati zakupničkih odnosa. Prvi kupci njegove zemlje su bogati seljaci i prvi zakupci Vicko Geldum i Simun Kvarantan, zatim Tironi. Tironi od zakupca postaje vlasnik zemlje i zajedno sa crkvom, sve do kraja drugog svjetskog rata, daje zemlju u napoličarstvo seljacima. Nakon oslobođenja, zemlja je definitivno pripala onima koji su je obrađivali, ali valja napomenuti da je već između dva rata veći dio otoka (preko 80%) u individualnom posjedu, tj. vlasništvu seljaka.
Još godine 1611 knez je glavaru sela, Jakovu Miličiću dozvolio izgradnju mlina za masline. Ta mlinica se nalazi na mjestu zvanom Toč. Imala je dva mlina (toča) na fizički pogon, a pogonska snaga bili su ljudi ili stoka (konj, vol). Toč je postepeno izgubio svoju funkciju zbog toga što je Tironi još prije prvog svjetskog rata podigao moderniju mlinicu - uljaru, ali još više zato što je urod maslina sve više opadao, osobito poslije drugog svjetskog rata. Godine 1983. na tom mjestu je podignut višenamjenski dom u kojem je smješten poštanski ured s javnom govornicom, zatim ured brodske agencije, prodavaonica živežnih namirnica, ambulanta, koja radi samo jednom sedmično, kancelarija mjesne zajednice i dvorana za održavanje sastanaka.
U društvenom vlasništvu nalaze se skromne površine i to čestice gdje su nekada bili smješteni objekti vojske Kraljevine Jugoslavije na Teketi i punti Rata Novica, zatim pomenuti višenamjenski dom, bratska kuća s okolišem u Mandroču, Krištova kuća s Docem - park, te dvije svoltane cisterne s naplovima i lokve: u Bobovišćima, Buhajači, Starici i Lokvicama.
*tipovi «teza» s drvenim i kamenim svodom. Križ na kamenoj tezi je najbliži Malteškog viteza. U pozadini vidi se čvrsto građena zgrada koja je služila financijskoj straži. Takvih zdanja ima nekoliko na otoku. Narod ih zove stažbenice. Budući je otok davao mnogo poljoprivrednih proizvoda trogirski knez je odredio carinu na izvoz robe sa otoka, radi čega je postavljena i carinska straža u tim zdanjima.


CRKVA - KULTURNA RIZNICA OTOKA ...na vrh stranice
Odmah po naseljenju otoka izgrađena je prva crkva, koja se nalazila u Mandroču, na mjestu gdje se danas nalazi blok kuća od Kvarantanove do Jeldumove kale. U kući Pjerovih - Kilinih potomaka i danas postoji škropionica iz čega se da zaključiti da je upravo tu bila sagrađena prva crkva kao i groblje. Osamdesetak godina nakon naseljenja otoka crkva je počela s izgradnjom sadašnjeg crkvenog zdanja koje se podiže u nekoliko faza, a svoj konačni oblik koji je sačuvan do danas dobilo je potkraj XVII st. Prva lađa sagrađena je oko 1500. godine.
To je najvredniji spomenik podignut na otoku i svaka faza njene izgradnje ima svoju arhitetonsko - umjetničku vrijednost, ne samo oblikom već i detaljima na vanjskim i unutrašnjim zidovima, te ornamentima na oltarima, koji predstavljaju kompoziciju figura anđela i mramornih stubova. Najvrednije djelo sakralne umjetnosti je veliki srebrni križ koji se nalazi na «barjaku « o kojem visi platno sa likom Sv. Jurja na konju, zaštitnika otoka i poglavara crkve. Križ je težak nekoliko kilograma, a obje strane raspela i njegova postolja ukrašena su umjetnički izrađenim figurama.
Sjeverna i južna lađa sagrađene su do 1730. a zvonik godinu dana kasnije, tj. 1731. Oltari su također građeni u fazama, a ima ih ukupno šest. Gotovo odmah nakon propasti Mletačke Republike obustavljena je izgradnaj novog pročelja crkve, koje se gradilo po nacrtima članova obitelji Macanović iz Trogira. To je vrijeme naglog osiromašenja otoka. Evo što o tome kaže povjesničar Kruno Prijatelj u knjizi «Barok u Hrvatskoj», izdanje 1982. godine:
Po svojoj prilici je djelo Macanovićevih, i to najvjerojatnije Ignacija (II), i pročelje nedovršene župne crkve u Velom Drveniku, koje se i danas uzdiže kao kulisa ispred starije župne crkve tog mjesta, koja je trebala biti porušena (ne porušena već samo produžena, opaska). Slično u mnogim elementima onome u Nerežišću; i ovo ima polukružni zabat koji se sa strana polagano spušta. Pročelje je raščlanjeno sa dva visoka plitka pilastra, ima tri portala kaja se uzdižu svaki nad svojim stepeništem, a od koji je srednji raskošnijeg ukrasa s razigranim ispresijecanim zabatom i trima rozetama od kojih je također ona središnja najveća i najbogatija dekorom. I dekorativni elementi ove kamene fasade, koja je dobila vremenom izvanrednu žučkastu patinu, bliski su Macanovićevu repertoaru… Prema istom izvoru, ovo bi pročelje bilo podignuto koncem 18. stoljeća, da bi se zatim gradnja crkve prekinula zbog nestašice novca i zbog teških prilika. Godine 1817. skupila su se neka sredstva i nastavljen je rad pod vodstvom članova švicarske porodice Somazzi.

Grobnice u crkvi imale su isključivo obitelji uglednijih i imućnijih seljaka, majstori i svećenik. Prva od njih datira iz 1517. godine a pripadala je porodici Bašić. Običan puk pokopan je u blizini crkve na tkz. Čematoriju, a tek 1881. godine izgrađeno je prvo groblje zajedničkih ukopnih mjesta koje se danas zove «staro», jer se početkom drugog svjetskog rata počelo graditi «novo», tj. groblje porodičnih grobnica, a u Crkvi se nalazio Kristov križni put prikazan u 14. slika. Indentične slike nalaze se u jednoj galeriji u Dubrovniku. Te slike se danas nalaze u baštini crkve sela Slivno kod Metkovića. Kip Bogorodice ili kako stoji zapisano u crkvenoj dokumentaciji Blažene Djevice Marije poklon je iseljenika s otoka rodnom kraju osamdesetih godina prošlog vijeka, dio je crkvene baštine otoka.
S crkvom je povezano i prosvjetiteljstvo na otoku. Prva tiskana knjiga, Kašićev Ritual, relativno je kasno došla na otok. U crkvenom arhivu nalazimo popis bratima, (društava), zatim slijede naredbe kneza o oslobađanju od obaveze davanja drva knezu i Trogiru. Slijedi Bula Pape Klementa X iz 1672. godine kojom su dani oprostu uz obične i posebne uvjete bratovštini Sv. Antona. Ovi dokumenti su na pergamentu, a prijepis na papiru i nose potpis trogirskog biskupa Pavla. Seljaci su jednom posebnom peticijom 1630. godine zatražili da vlasti iz Trogira odrede obaveze seljaka. Prvi službeni dopis na hrvatskom jeziku, kojim općina Marina savjetuje crkvi da svoj novac skloni u Trogir potječe iz 1821. godine. Kao pismeni dokument vrijedan je spomena i crkveni običajnik kojim se određuje pojedincima mjesto u crkvi, kao i obaveza pohađanja vjeronauka. Crkveni dokument br. 29 iz 1886. godine poziva se na drugi dokument iz 1490. koji nije pronađen, a u kojem je navodno stajala konstatacija da su se prvi stanovnici doselili iz Drvenika kod Makarske i Zaostroga. Nisu sačuvane ni prve knjige rođenih, a prvi sačuvani popis cjelokupnog stanovništva (kopija originala) počinje s godinom 1521. Prva matična knjiga umrlih počela se voditi 1633. Iz nje doznajemo da je stupanj mortaliteta prvih godina bio nizak (5-6 osoba godišnje).
U dokumentaciji župskog ureda pronalazimo zapise o stanovnicima kao gordom življu koji se buni, vodi borbe, sudjeluje u uskočkim podvizima, oslobađanju Klisa, Kandijskim ratovima, Lepantskom i dr.* Osjetljivi su na nepravdu, što najbolje ilustrira zanimljiv detalj iz zapisa o grubom i okrutnom svećeniku Ivanu Domaću. Na poticaj Mate Mlačića, ljudi su svećenika, kad im je prekipjelo, ukrcali na jedan brodić i odvezli na otvoreno more neposredno pred oluju. Uspio se spasiti. Naknadno je utvrđeno i od strane biskupa da je on sam izazvao gnjev otočana i da zaista snosi krivicu za ovaj nemili događaj. Boravio je na otoku od 1660 - 1680.

*U dokumentaciji Župnog ureda Marina konstatira se, da od dana velike bitke, koja se odigrala u Marini 1657. godine datira prisno prijateljstvo žitelja otoka s Marinjanima. Turske horde prodrle su u taj kraj u do tada nezapamćenom broju. Marinjani su se obratili za pomoć svim okolnim mjestima, no u pomoć im je došla samo jedna četa Drvenčana, nešto preko 30 ljudi i svi su ostavili svoje živote na bojnom polju zajedno s velikim brojem poginulih Marinjana. Sve do današnjih dana odnosi žitelja ovih mjesta ostali su vrlo bliski i prijateljski.


PROSVJETITELJSTVO - ŠKOLA ...na vrh stranice
Početkom dvadesetih godina XIX vijeka vlasti vode raspravu o uvođenju škole na otoku, povodom čega se obraćaju biskupu, koji naređuje župniku da otvori pučku učionicu. Smatra se da je prva učionica počela s radom 1830. godine u prostorijama bratske kuće u Mandroču. U istoj zgradi počela je radom prva državna škola pod kraj osamdesetih godina prošlog vijeka. Otvorena je na molbu župnika Anzelinovića, jer kako navodi u molbi nije više u stanju da sam drži nastavu.
*u jednom dokumentu arhiva crkve stoji: «Godine 1865. Kristo Moretti imenovan je nadzornikom pučke škole». Udrugom iz 1867. «Školu pohađa samo 32 djece, a dužno ih je dolaziti 70.»

Nakon toga vodi se akcija podizanja školske zgrade koja je sagrađena tik uz čematorij sa sjeverne strane «Popove kuće». U toj je zgradi održavana nastava sve do početka tridesetih godina ovog vijeka, kada se škola zbog skučenog prostora seli u «Sibetovu» kuću na obali. Posljednji svećenik koji je držao nastavu bio je don Joze Carev, a prvi je svjetovni učitelj Dinko Simuneli. U ovom razdoblju dolazi do naglog porasta stanovništva, a time i broja školske djece. Nastava je šestogodišnja, ali obavezna su samo četiri razreda. Od 1934 - 1941 nastavu u školi drže dva učitelja - učiteljice. Jedna od njih je Fedora Palavršić. Tu je počela i završila svoje službovanje i postala stalni stanovnik otoka.
Dolaskom Italijana kao okupatora 1941. godine na otok nastava se održava na talijanskom jeziku, a drže je italijanski učitelji. Kapitulacijom Italije i dolaskom njemačke okupacione vojske škola se zatvara sve do oslobođenja. Tada se stanovništvo vratilo na otok i škola počinje ponovo s radom. Međutim broj djece je u stalnom opadanju kao i broj žitelja na otoku, koji sve više nalaze posla u gradovima i tamo sele. Od školske godine 1961/62. škola je osmogodišnja. Smanjenjem broja učenika 1963/64. škola postaje područno odjeljenje Osnovne škole Vinišća. Zatim školske godine 1964/65. područno odjeljenje OŠ Marina, a godinu dana kasnije OŠ Trogir. Zbog premalog broja učenika na polugodištu školske godine 1971/72. škola se ukida, a ono malo učenika prevozi se u Trogir svaki dan posebnim brodom. Već 1980/81. prestaje i ta vožnja, jer su ostala samo dva učenika.