° Odnos mjera Donje Austrije, koje su važile do 1871. godine kada se prešlo na metarski sustav, je bio: 1 juger = 5755 m četvornih, 1 klafter četvorni = 3,60 m četvornih.

Kraj je bio zabačen, izvan svih prometnih tijekova, siromašan, bez prirodnih resursa. Puteva nije bilo osim nekoliko staza koje su služile za vezu sela i skupina kuća s poljima. U njemu nije postojala nikakva ustanova ili javni sadržaj. Vlast prve instance za politička i civilna pitanja je bila pretura u Trogiru. Sjedište župe je bilo na otoku pod patronatom Splitsko-makarske biskupije. Nije bilo škole pa je narod zaostao i živio u neznanju.
U vremenu od 1823.-1838. državne vlasti su izvršile geodetski premjer čitave pokrajine Dalmacije. Napravljen je katastarski elaborat. Imao je isključivu namjenu primjene novog poreznog sustava umjesto dotadašnjeg ubiranja desetine. U okviru tog opsežnog posla napravljen je 1830. katastarski elaborat porezne općine Drvenik. Mapa se sastoji od 40 listova crteža mjerila 1:2880 i 4 lista naseljenih dijelova u dvostrukom uvećanju. Sami otoci su prikazani na 16 listova veličine 70 za 57 cm. Radeni su tušom i u bojama. Uz taj grafički dio su i knjige s tabelarnim pregledima i to Zapisnik zemljišta i Zapisnik zgrada s podacima na talijanskom jeziku o svim česticama nekretnina s navodom vlasnika, kulture, veličine i ostalim pojedinostima. To je precizan izvor podataka o stanovništvu, gospodarstvu, društvenim odnosima, topografiji i onomastici. Na toj prvoj stabilnoj izmjeri, iscrtavanju katastarskih planova te prikupljanja podataka na terenu radio je veliki broj geometara raznih narodnosti. Poreznu općinu Drvenik obradili su geometri Antionio Eustachio Gio, Giuseppe Gallandra iz Milana, Gaetano Grusovini iz Cremone, Carlo Grani iz Cremone, Gian Batta Rubini iz Vicenze i Hanzlik.
Da bi se ustanovio čisti prihod od zemlje kao fiskalna osnovica, u nastavku se pristupilo izradi Opereta poreznih procjena. Najprije je posebno povjerenstvo od 6 članova, a na osnovi posebne instrukcije za prethodne radove, 1840. godine obišlo čitav teritorij i odredilo vrste kultura koje su se gajile u Općini Drvenik. Voditelj poslaje bio Petar Vuletić. Odmah zatim povjerenstvo u istom sastavu je odredilo klase pojedinih vrsta terena. Na osnovi svega sastavljena je 1844. godine Procjena prirodnog prihoda kojom je utvrđeno da su postojala:
- polja za sijanje podijeljena u tri klase,
- vinogradi u tri klase,
- maslinici u tri klase,
- vrtovi u jednoj klasi,
- šume ujednoj klasi,
- polja s maslinama u dvije klase,
- polja s voćkama u dvije klase,
- polja s maslinama i voćkama u jednoj klasi,
- vinogradi s maslinama u tri klase.
Osim toga postojali su tereni koji se nisu obrađivali u što su ubrojene kuće i dvorišta, neplodni tereni, vode i zemljišta koja nisu podvrgnuta porezu. Tijekom iste godine sačinjena je procjena godišnjeg prihoda po jednom jutru za svaku površinu. Zatim je 1845. utvrđen potreban rad i troškovi obrade zemljišta. Razlika ovih dvaju iznosa činila je čisti prihod.
Takva oskudna gospodarska infrastruktura nije omogućavala gotovo nikakav društveni razvitak posebno graditeljsku djelatnost kojom bi se unaprijedili uvjeti življenja i uredio krajolik. Jedini značajniji pothvat je izgradnja župne crkve Sv. Jure na uzvisini iznad sela, ali čak ni ona nije nikada dovršena. Građena je u dugom vremenskom razdoblju od XVI. do XVIII. stoljeća kada je jednobrodna građevina proširena u trobrodnu. Ali ni tako u njoj nije bilo dovoljno mjesta pa se počelo njeno produžavanje. Ispred starog napravljeno je novo pročelje po nacrtu domaćeg graditelja Ignacija Macanovića. Tu je došlo do zastoja i sve što je kasnije napravljeno tek su manji pomaci.
Tijekom prvih desetljeća XIX. stoljeća nastavilo se raditi na župnoj crkvi. To se vršilo skromnim sredstvima od ubiranja desetine na masline. Ali seljaci su nerado davali i toliki doprinos pa se uskoro ta obveza svela na puku tridesetinu. Stanovnici su bili siromašni, ali i nesložni pa se to bitno odražavalo na radove. Crkovinarstvo je pokušalo naći druge prihode iznajmljivanjem svojih zgrada i tražilo pomoć od vlasnika otoka. Bilo je i sporova oko sječe šuma za potrebe gradnje. Župnik je čak uzeo zajam od komore u Zadru i vraćao ga iz prihoda župe. Tako se tijekom čitave prve polovice stoljeća nešto radilo na crkvi. Na tome je bio zaposlen majstor Plazibat, a zatim Nikola Kustura i Ivan Župa.
Oko crkve je groblje, ali njegovo stanje je bilo loše. Zbog kamenitog terena rake su bile plitke. Stoga je Biskupski ordinarijat u Splitu upozorio župnika Drvenika da mora biti označeno, dovoljno prostrano i ograđeno. Trebalo je paziti i na veličinu, a posebno dubinu pojedinih grobova. Liječnik je preporučio da se neki isprazne i posmrtni ostaci smjeste u zajedničku grobnicu. Dosta ih je trebalo popraviti kako se iz njih ne bi širio zadah.

Druga polovina stoljeća...na vrh stranice
Nakon upravnog preustroja pokrajine Dalmacije 1867. godine, formirano je 12 kotara od kojih je jedan bio Split. Trogir je politička općina u okviru koje je porezna općina Drvenik. Njegova se površina nije mijenjala. Tu je prema službenom popisu iz 1869. godine živjelo 1406 stanovnika. Do 1880. taj se broj povećao na 1472. Po površini bio je to najveći od 20 odlomaka u političkoj općini, a po broju stanovnika bio je na drugom mjestu, odmah iza grada Trogira. Do godine 1900. broj žitelja se popeo na 2013, a koncem 1910. bilo ih je na Drveniku 914 i u Vinišću 978, ukupno 1892.
Gospodarske i životne prilike su i dalje teške, ali intenzivan uzgoj maslina i neko vrijeme konjuktura vina, donekle su usporili nazadovanje. Na unapređenju sela Drvenika posebno se založio župnik Šime Anzelinović. Prema hvalama stanovnika, gotovo ga je preobrazio. Uredio je crkvu i groblje. Njegovim nastojanjem dobilo se od kraljice 200 forinta, a isto toliko od Zemaljskog odbora u Zadru. Sredstva su utrošena za opskrbu vodom pošto je selo za ljetnih suša trpjelo veliku oskudicu. Međutim, bilo je i javnih tužba na prilike koje su i dalje teške, ali intenzivan uzgoj maslina i neko vrijeme konjuktura vina, donekle su usporili nazadovanje. Jedan mještanin se 1885. žalio u novinama kako je svugdje bezakonje. Veliki su neredi, noću galama, krade se a kuće bijele vapnom. Kako nije bilo straže, glavara ni oružnika, nitko nije mogao uvesti red. Raširilo se suložništvo. U pogledu voda malo se i sporo činilo, a općinska blagajna je u neredu. Nije se ništa činilo za puteve ni groblje premda je navodno pri općini Trogir za bivšeg načelnika Diega Paladina ostalo 500 forinta u korist odlomka Drvenika.
Za moralne prilike na Drveniku, pa i čitavom primorju, karakterističan je tragični slučaj koji se dogodio 1889. godine. Nazori o kreposti djevojaka bili su kruti. Shvaćanje ćudoređa i poštenja je na Drveniku vrlo strogo. Na 28. listopada sestre Mande i Kate Lučin čuvale su ovce na općinskom pašnjaku. Susreo ih je bratić Špiro Dražić i kada je ostao sam s Mandom kojoj je tada bilo 18 godina. Uhvatio je za grudi. Djevojka se time smatrala obeščašena i sva očajna se strmoglavila s litice u more. Njezino tijelo nikada nije pronađeno. Župnik je svjedočio da u Drveniku i okolici postoji nazor da je djevojka već time izgubila čast ako joj momak samo ruku dodirne. Slučaj je izazvao veliku pozornost u javnosti. O njemu su pisale novine navodeći da mladež nije tako iskvarena kao što se mislilo. Protiv Dražića pokrenut je sudski postupak. Porotnici su utvrdili njegovu krivnju pa je osuđen na 12 godina teške tamnice. Na to je uložen priziv kod Vrhovnog sudišta u Beču. Nakon saslušanja državnog tužitelja i branitelja, smanjena je okrivljeniku kazna na jednu godinu tamnice pooštrene odredbom da svaki 28. u mjesecu provede u mračnoj samici.
Već duže vrijeme bili su između sela Drvenika i Vinišća napeti odnosi radi nekih seoskih zemljišta na otoku. Veliku krivicu za to je snosila Općina Trogir koja se nije postarala da po zakonu i pravici uredi odnose. Protiv takvog stanja bunili su se 1896. godine stanovnici Drvenika. Vladala je oskudica, a nisu imali dovoljno zemljišta za obradu. Nije bilo ni malo prostora gdje bi zasadili lozu. Stoga su ljudi bili prisiljeni obilaziti tuđa mjesta i teškim znojem zarađivati hranu svojim obiteljima. Općina je odbijala česte molbe s obrazloženjem da sporno zemljište pripada Vinišćarima koji su ga kupili. Drvenčani su te zemlje kao i gaj Lisičine smatrali svojom starinom pa nisu popuštali. Obratili su se Zemaljskome odboru u Zadru da riješi to važno pitanje.
Veliki problem Drvenika je bio njegova izoliranost od okolice. Tek 1. kolovoza 1896. godine otvoren je poštanski ured u Drveniku gdje je ustanovljena zadnja pošta. U srpnju te godine uvedena je parobrodska linija od Splita preko Trogira do otoka. Veze u tom dijelu akvatorija održavalo je društvo "Dalmatia". Ali su bile slabe i neredovite pa nisu mogle udovoljiti potrebama razvijene lokalne trgovine i prometa. Zato su seljaci u Kaštel Sućurcu osnovali zadrugu "Kaštelanska plovidba". Cilj je bio unapređenje osobnog i teretnog prometa između Kaštela, Drvenika i obližnjih gradova Trogira i Splita. Redovitija i brža pruga omogućavala je zemljoradnicima bolji i sigurniji plasman njihovih produkata. Novo poboljšanje veza Drvenika s neposrednom okolicom uslijedilo je početkom XX. stoljeća. Godine 1904. Ljubljanska kreditna banka, u zajednici s nekim drugim novčarskim zavodima, osnovala je novo društvo za dalmatinsko-arbanašku plovidbu. Sastavljen je nacrt plovidbenih redova. Osnova s dokazom o pokriću temeljne glavnice od 10 milijuna kruna i opisom novih parobroda koji su se trebali izgraditi, dostavljena je nadležnoj upravi. Tako je predviđeno da će pruga br. 26 ploviti na relaciji Trogir-Split i to Trogir-Marina-Drvenik-Rogač-Split srijedom, četvrtkom, petkom i subotom ujutro, a ponedjeljkom, srijedom, četvrtkom i subotom poslije podne natrag. Time su se prometne prilike dosta popravile.
Medutim, uvjeti života su i dalje teški. Stanovnici su siromašni te nije bilo kuće koja nije prezadužena. Naročito su bile oskudne 1902. i 1903., a posebno 1904. godina. Masline, glavni proizvod, već dugo nisu rodile. Strašne suše su sve uništile. Ribarstvo je izdalo, buhača i vina je bilo malo, grožde je otukla krupa. Glad je svugdje prisutna, Ijudi su bili željni kruha. Trgovci više ništa nisu davali na dug, jer seljaci nisu bili u stanju plaćati ni kamate, a kamoli se osloboditi starog duga. Narodu nije preostalo ništa nego se nadati u milost Vlade. Od nje su se očekivale porezne olakšice i pomoć u hrani kao što je već providjela vodu i ublažila žed. Prosvjeta je još uvijek bila na niskoj razini.
Kroz XIX. stoljeće u čitavom kraju nije bilo osnovnih škola osim u Trogiru i pri kraju u Marini. Istina u Velom Drveniku se od početka stoljeća održavala nastava koju su vodili pojedini župnici. Postojalaje pučka mješovita pomoćna učionica. Prilikom početka ili završetka školske godine znale su se organizirati prigodne svečanosti. Tako je 3. rujna 1901. proslavljen kraj nastave. Upravitelj don Artur Vuletin je služio misu preko koje su mladi pjevali pobožne pjesme. Nakon toga svi učenici predvođeni upraviteljom su otišli u školu. Tu su bili ispiti prvog i drugog razreda u prisustvu viđenijih osoba i roditelja. Djeca su pokazala primjereno znanje. I kotarski školski nadzornik Mate Marković, za ranijeg službenog posjeta, ispitujući đake bio je zadovoljan pohađanjem nastave i uspjehom. Ispiti su se završili prigodnim govorom, pozdravima caru Frani Josipu I., dalmatinskom namjesniku Emilu Davidu, nadzorniku Strollu, upravitelju splitskog poglavarstva Aleksandru Pichleru i nadzorniku Markoviću. Isto tako ostao je zabilježen početak nastave za godinu 1901./02. dana 16. listopada. Bila je opet misa i rodoljubni govori. Međutim tek nakon Prvog svjetskog rata u trogirskom školskom kotaru do 1936. godine osnovano je 10 škola, a medu njima ona na Velom Drveniku.
Staru župnu crkvu je trebalo stalno održavati i popravljati. Dogradnja se nastavila i u drugoj polovini XIX. te početkom XX. stoljeća. To je bio najznačajniji građevinski pothvat na otoku. Radove je vodilo crkovinarstvo na čelu kojega je stajao župnik. Među zidarima koji su bili zaposleni su Ante Marić i Josip Milas te kovač Mate Anđelić. Stalno je nedostajalo sredstava. Godine 1884. car Franjo Josip I. dodijelio je iz svoje posebne blagajne crkovinarstvu u Drveniku pomoć od 200 forinta za popravak i proširenje crkve. Tijekom 1885. popravljala su se zvona. U tu svrhu opet je car poklonio 50 forinta. Zatim je u državni proračun za 1887. godinu za nastavak radova uvršten iznos od 1000 forinta. Drvena krovna konstrukcija je s vremenom istrunila pa je trebalo popraviti. Pošto je crkva bila siromašna, župnik se obratio poglavarstvu za novčanu pomoć. Crkva je imala četvrtasti zvonik koji joj je prigrađen 1730. godine s južne strane. Kako se ritam života koncem stoljeća ipak ubrzavao, javila se potreba za točnijim određivanjem vremena. Tako su i Drvenčani kao i mnoga mjesta u Dalmaciji, naručili od poznate tvrtke braće Solari iz Pesara sat koji je postavio na južnu stranu zvonika splitski urar Ivan Bon.
Po starodrevnom običaju pučanstvo je davalo 3% od prihoda maslina za održavanje župne crkve. Poslije 10 godina nerodica, 1905. urod je bio obilat. Tada je crkva sakupila toliko maslina od kojih se moglo učiniti 25 stolitara ulja. Masline se nisu nosile drugdje na preradu pošto su u mjestu postojali dobri tijeskovi. Na njima se dnevno pravilo 6-7 stolitara s neznatnim troškom. Medutim sada je upravitelj svojevoljno odredio da se masline odvezu u Trogir. Tu se za pravljenje ulja trebalo utrošiti 300 kruna, dok bi u mjestu najveći trošak bio 160 kruna. To je izazivalo veliko nezadovoljstvo seljaka koji su se žalili na samovolju župnika koja je odavno svakome dodijala. Čak se tražilo da ga se primjesti. Ali tada je crkvu zadesila velika nevolja. U veljači 1906. udario je u nju grom. Oštetio je zvonik i sat, uništio jedan oltar, a ostale jako rastresao. Šteta je iznosila više tisuća kruna. To je bio povod da se počne razmišljati o postavi munjevoda na zvoniku.
I pored nekih sanitarnih mjera poduzetih 1830. godine, osvitom druge polovine XIX. stoljeća još uvijek je bilo prilično nedostataka na mjesnom groblju. Jame su bile plitke pa se selom i dalje širio neugodan zadah. Godine 1851. počelo se ozbiljnije raditi na njegovom uređenju. Ali nije bilo dovoljno sredstava. Zato je župnik Šime Anzelinović 1875. predlagao da se prodaju neke ruševne kuće koje su bile vlasništvo crkve i tim sredstvima izvedu potrebni radovi. Tek 1881. uređeno je groblje sa zajedničkim ukopnim mjestima.
U XIX. stoljeću Drvenik je župa u okviru Splitsko-makarske biskupije. Obuhvaćala je Vinišće, Veli i Mali Drvenik. Godine 1871. iz nje se izdvojilo Vinišće. Sedamdesetih godina se spominje kao župnik Joakim Milić. Bio je članom "Matice dalmatinske" u Zadru. Ta činjenica i ne bi imala posebnog značaja u nekim drugim okolnostima. Ali postaje važna ako se uzme u obzir da su seljaci Drvenika u to vrijeme imali samo krčmu, a nije bilo škole niti bilo kakvog kulturnog, prosvjetnog ni domoljubnog društva. "Matica dalmatinska" je utemeljena 1862. godine s ciljem promicanja narodne prosvjete i ćudorednosti u puku. U prvih 10 godina Društvo je izdalo oko 20 knjiga računajući i poučno-zabavni "Koledar". Milić se upisao 1867. i zasigurno je primao Matičina izdanja pa je to usmjeravalo njegovo djelovanje medu seljacima. Milića je na mjestu župnika naslijedio Šime Anzelinović uz kojega je bio vikar Kvirin Devčić. Nekoliko godina kasnije, pored župnika su Ante Bilan vikar i Jakov Đeldum svećenik.
Župna kuća je bila u dosta slabom stanju i neprikladna za stanovanje. Stoga se 1871. godine župnik preselio u privatni stan. U to vrijeme su iz Splita dolazila povjerenstva i utvrdila da bi trebalo graditi novu. Pitanje se dugo razvlačilo. Konačno je 1878. Dalmatinsko namjesništvo odobrilo sredstva za gradnju u visini od 5627 forinta uz doprinos u naravi mještana u vrijednosti od 904 forinte. Ni tada nije došlo do gradnje pa se župnik 1880. preselio u kuću Ivanice Andrić. Najam stana je bio prilično opterećenje za crkovinarstvo. Glavna prepreka gradnji je bio nedostatak sredstava. Tako je 1884. Dalmatinsko namjesništvo u Zadru odredilo da se javnom dražbom dade u zakup gradnja nove župne kuće i čatrnje uz nju na ukupnu vrijednost od 5470 forinta. Natjecanje je održano 19. kolovoza kod Kotarskog poglavarstva u Splitu. Na ljeto iste godine kotarski poglavar u Splitu je tražio da se odredi mjesto za gradnju. Zatim je u državni proračun za 1886. uvršten iznos od 1000 forinta za nužne popravke. I 1889. u proračunu su osigurana neka sredstva za kuću. Gradnja nove župne kuće počela je 1889. i završena 1890. godine. Zidao je poduzetnik Ivan Paić. Ali ni tada nisu podmirene obveze prema izvodaču pa se župnik Strmić obratio za pomoć vlastima u Trogiru.
Bilo je i kasnije radova na župnoj kući u Drveniku. Usljed ovlaštenja udijeljenog odlukom Namjesništva 7. prosinca 1904. raspisana je u uredu Poglavarstva u Splitu 26. siječnja 1905. javna dražba za davanje u zakup radova njenog popravka. Početni dražbeni iznos je ustanovljen na 1000 kruna na teret Vjerozakonske zaklade. Tome je dodan iznos od 216 kruna na što su procijenjeni doprinosi župljana u naravi, a za što je politička uprava preuzela obvezu da ih po potrebi utjera ovrhom. Za natjecati se na dražbi bilo je potrebno položiti jamstvo od 100 kruna u novcu ili državnim obveznicama. Mogle su sudjelovati samo osobe ovlaštene za vođenje građevinskog obrta.
Sela u Dalmaciji patila su mnogo od nestašice vode, naročito ljeti za velikih suša. Stoga je koncem stoljeća Namjesništvo u Zadru prišlo ozbiljnije rješavanju lošeg stanja vodoopskrbe. Kako bi se gradnja lokava što bolje odvijala, 1885. je određeno da se radovi u načelu vrše uz pogodbe koje sadržavaju propisane uvjete za davanje u zakup državnih investicija. Općine su morale uredno isplaćivati iznose koji su išli na njihov teret i brinuti se za doprinose seljaka. U skladu s tim na sjednici Zemaljskoga odbora održanoj 22. srpnja iste godine dodijeljena su raznim općinama sredstva za javne radove. Tako je općini Trogir obećano 200 forinta za početak gradnje lokava Grabule i Bobovišće na Drveniku. Time problem nije još uvijek bio riješen. Radi toga je u okviru programa radova što ga je sastavio Odsjek za poljodjelske poboljšice Namjesništva u Zadru, a odobrilo Ministarstvo poljodjelstva, planirano u 1908. proučiti način izgradnje gustirne.
Drvenički otoci, mali i siromašni, nisu igrali gotovo nikakvu ulogu u gospodarskom životu pokrajine ni u pomorskom prometu na istočnoj obali Jadrana. Ranije, u vrijeme nesigurnih jedrenjaka kada se plovilo bliže obale, luka Velikog Drvenika je imala nešto veću važnost. U prošlom stoljeću usavršavanjem plovila, uvođenjem parnog pogona, gradnjom većih željeznih brodova, odmakli su se glavni pomorski putevi k otvorenom moru. Plovidbu Šoltanskim kanalom, Drveničkim kanalom i Drveničkim vratima otežavali su brojni otočići, hridi i pličine. Naročito u otežanim vremenskim uvjetima bio je potreban povećan oprez. Stoga se taj akvatorij u novije vrijeme počeo izbjegavati. U prvoj polovici XIX. stoljeća postojali su neki primitivni lučki objekti u dubokoj uvali na zapadu otoka Veli Drvenik na dnu koje je glavno naselje. Pred njim je na obali više malih gatova koji su služili za osnovne potrebe stanovnika. U obližnjoj luci Grabule ima nešto kuća i opet nekoliko mulića za privez brodica. Na otoku postoji više prirodno zaštićenih uvala. Na sjeveru je luka Bilin, na zapadu Mala luka i Širan, najugu Solinska i Kokošinje te najugoistoku luka Krknjaši, ali su sve bez zgrada ili bilo kakvih građevina za pristajanja. Na otoku Mali Drvenik situacija je još slabija. Tamo je i samo naselje sred otoka daleko od mora. Na istoku ima lučicu Borak s dva mala mula od kojih je jedan naknadno produžen.
S obzirom na opću situaciju, tijekom XIX. stoljeća nije bilo nekakvih posebnih pomorskih radova. S vremenom je bilo uređeno nešto koliko je bilo potrebno za lokalni promet. U razdoblju 1880.-1882. godine ugrađeno je tek desetak stupova za privez brodica. Zidana obala u luci Velog Drvenika je na nekim mjestima dotrajala. Stoga je 12. ožujka 1885. godine raspisana kod Poglavarstva luke i pomorskog zdravstva u Splitu javna dražba za njenu pregradnju. Prvi dražbeni iznos je bio 837 forinta. Zainteresiranima je stavljen na uvid troškovnik radova. Izbor izvođača je izvršila Pomorska vlada u Trstu. Rekonstrukcija dijela obale i postava 4 kolone za privez završena je iduće godine.
Kanal izmedu otoka Drvenika i kopna bio je važan za lokalni promet naročito u pravcu Trogira. Ali tamo se sred mora nalazi greben Murvica koji je ugrožavao sigurnost plovidbe, naročito za nevremena i noću. Stoga je Pomorska vlada u Trstu odlučila tu sagraditi svjetionik. Počeo je funkcionirati 1895., a građevinski radovi su bili završeni 1896. godine. To je kamena prizemnica sa stanom čuvara u čijoj se sredini izdiže niski četvrtasti toranj s lanternom na vrhu.
Do kraja ovog razdoblja bilo je još nekih manjih pomorskih radova. Stanovnici Drvenika su 1896. godine molili da im se popravi luka u mjestu, jer nisu imali gdje privezati lađe. Konačno 1900. godine izgrađen je gat na Malom Drveniku, pa se i tamo moglo lakše pristajati. Daljnje poboljšanje uvjeta plovidbe nastupilo je 1909. godine. Tada je nakon opetovanih molba stanovnika, aktiviran svjetionik sa stalnim crvenim svjetlom u luci Velog Drvenika.
Konačno početkom XX. stoljeća počela se voditi sustavnija skrb o Dalmaciji. Godine 1907. središnja vlada u Beču je donijela program za ekonomsko podizanje te periferne pokrajine. U okviru toga predviđeni su i opsežni radovi na izgradnji i uređenju luka. Nešto je dopalo i Drvenik. Za popravak obalnog zida predviđeno je utrošiti znatnu svotu od 18.000 kruna. Od toga je u 1910. osigurano 9000 kruna. Uređivalo se pristanište pa je te godine napravljen nacrt. Zatim je Pomorska vlada u Trstu raspisala 22. listopada kod Lučkog poglavarstva u Splitu javnu dražbu za ustupanje radova. Početni natječajni iznos je bio 13.683 krune. Dokumentacija je stavljena na uvid u uredu poglavarstva zainteresiranim poduzetnicima koji su trebali dostaviti pismene ponude i priložiti jamstvo od 680 kruna.
Tijekom XIX. stoljeća na drveničkim otocima su ostvareni neki pomaci u odnosu na stara vremena. Ali se nije uspjelo riješiti komunalnu opremu, prostornu infrastrukturu niti izgraditi neki značajniji gospodarski ili kulturni objekat. Ostala je to i dalje siromašna i izolirana zajednica. U narednim razdobljima bilo je pokušaja da se prostor humanizira izgradnjom određenih javnih sadržaja, ali sve nije pomoglo prvenstveno zbog ograničenih prirodnih resursa i nepovoljnog položaja. Intenzivniji razvitak u širem okruženju imao je za posljedicu promjenu strukture i iseljavanje stanovništva k urbano naprednijim središtima. Tu su se mogli ostvariti povoljniji uvjeti života i rada.