ZBORNIK OTOKA DRVENIKA

Armin Pallaoro, Perica Cetinić i Miro Kraljević

 

RIBARSTVENO - BIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA PODMORJA

VELOG I MALOG DRVENIKA, VINIŠKE UVALE

TE OKOLNOGA PODRUČJA

ŽIVOTNE ZAJEDNICE MORA...na vrh stranice

Ekološki gledano, oceani i mora sadrže dva velika i osnovna životna područja: područje slobodne morske vode (tzv. pelagijal) i područje morskoga dna (tzv. bentos). Pelagijal uključuje dva glavna tipa organizama: one koji nemaju sposobnosti znatnijeg autonomnoga pokretanja tako da im je pomicanje kroz morsko prostranstvo uglavnom ovisno o smjeru i brzini gibanja vodenih masa (tzv. plankton) i one koji se potpuno samostalno kreću kroz morske slojeve snagom vlastitih mišića i organa (tzv. nekton). Bentos sadrži sve one organizme koji nepomično leže ili stoje na dnu, pužu ili hodaju po njemu, one koji ruju kroz supstrat ili plivaju neposredno iznad njega, odnosno sve one koji su na bilo koji način, trajno ili samo privremeno, barem nekim od svojih razvojnih stupnjeva, nužno ovisni o podlozi morskoga dna. I dok je pelagijal plitkih morskih područja (tzv. epipelagijal) prilično jednostavna i uniformna životna sredina dotle je bentos plitkoga dna (tzv. litoral), naprotiv vrlo raznolik i uključuje četiri ekološke stepenice koje se međusobno razlikuju nizom abiotičkih i biotičkih faktora (različitim intenzitetom osvjetljenja, kolebanjima temperature i slanosti, raznolikom strukturom i teksturom supstrata dna te organizmima, odnosno životnim zajednicama - biocenozama koje ih naseljavaju). Litoral sadrži:
- supralitoralnu stepenicu - kopnena zona najvišega dosega morskih valova;
- mediolitoralnu stepenicu - zona morskih mijena - od crte najviše plime do crte najniže oseke;
- infralitoralnu stepenicu - zona livada morskih cvjetnjača - uglavnom voge, Posidonia oceanica - od crte najniže oseke do nekih 35 (50) metara dubine;
- cirkalitoralnu stepenicu - zona znatno smanjenog intenziteta sunčevog svjetla, uglavnom ravnijih pomičnih supstrata dna s fito naseljima scijafilnih, najčešće crvenih algi (Rhodophyceae), od 35 (50) do 200 m dubine.

RIBARSTVENO - IHTIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA...na vrh stranice

Ribarstveno - ihtiološka istraživanja širega područja otoka Velog i Maloga Drvenika te viniške uvale odvijala su se različitim intenzitetom u pojedinačnim litoralnim zonama i različito u pojedinim vremenskim razdobljima a obavljena su brojnim metodama uzorkovanja, različitim ribolovnim alatima i načinima ribolova. Ona započinju negdje pred II. svjetski rat dubinskim koćarenjem i analizom naselja riba dubljih (cirkalitoralnih) područja (Zei i Sabioncello, 1940.) i traju, uz duže ili kraće prekide, sustavno sve do današnjih dana kad su posebice intenzivirana istraživanja plićega priobalja (do 40 m dubine) (Jardas, 1979., 1986.; Cetinić i Pallaoro, 1990.; neobjavljeni podaci autora).
Izučavane su riblje zajednice (ihtiocenoze) svih litoralnih stepenica. Supralitoralno je područje istraživano metodom motrenja, dok je mediolitoralno i djelomice infralitoralno, tamo gdje nije bilo uzorkovanja, izučavano autonomnim ronjenjem i bilježenjem prikupljenih podataka na plastičnoj pločici. Infralitoralna se zona istraživala i uzorkovanjem različitim ribarskim alatima i načinima ribolova (obalnom povlačnom mrežom strašinom, obalnom mrežom potegačom - migavicom, malom obalnom potegačom za prikupljanje riblje mlacđi, troslojnim mrežama stajačicama poponicama te dvostranim ludrom), dok su na dubljim dnima cirkalitoralne stepenice u nekoliko navrata podaci prikupljani dubinskom povlačnom mrežom - koćom.

1. Ribe plićeg litoralnog područja...na vrh stranice

Istraživanja su supralitoralne (metodom motrenja) i mediolitoralne zone (ronjenjem) obavljena u nekoliko navrata u tijeku ljeta 1990. i 1992. godine u uvali Pernatica (Veli Drvenik) i uvali Mala Rina (Mali Drvenik) (neobjavljeni podaci autora). U supralitoralnoj je zoni uočenajedino vrsta Coryphoblennius galerita (slingurica penjačica) (porodica Blenniidae), dok su duž mediolitoralne stepenice, na oba istraživana lokaliteta, zabilježeni Lipophrys trigloides (slingurica buljooka), Lipophrys canevai (slingurica žutoobrazna), Lipophry.s dalmatinus (slingurica rupičarka), Lipophrys pavo (slingurica kukmašica), Aidablenhius sphynx (slingurica kokošica) i Parablennius incognitus (slingurica bljedica) (sve vrste porodice Blenniidae) te Tripterygion tripteronotus (pjevčić) (porodica Tripterygiidae).
Infralitoralno je područje izučavano u cijelom vertikalnom profilu i na različitim tipovima supstrata dna. Autonomnim su ronjenjem, na identičnim

lokalitetima i u istim vremenskim terminima kao i u supralitoralnoj i mediolitoralnoj zoni, analizirana naselja porodica Blenniidae, Tripterygiidae i Gobiidae u užemu površinskom sloju (2 - 5 m dubine), nad hridinastim i hridinasto-pjeskovitim dnima. Zabilježene su sljedeće vrste: Parablennius zvonimiri (slingurica mrkulja), Parablennius tentacularis (slingurica babaroga), Parablennius sanguinolentus (slingurica balavica), Parablennius rouxi (slingurica crnoboka), Parablennius incognitus (slingurica bljedica), Parablennius gattorugine (slingurica mramorka) i Lipophrys nigricep,s (slingurica crnoglavka) (vrste porodice Blenniidae), potom Tripterygion melanurus (pjevčić sićušni) i Tripterygion delaisi (pjevčić žuti) (vrste porodice Tripterygiidae) te Gobius bucchichi (glavočić bjelčić), Gobius cobitis (glavoč pločar), Gobius paganellus (glavoč mrkulj), Gobius cruentatus (glavoč krvousti), Gobius geniporus (glavoč bjelaš), Gobius niger (glavoč crnac) i Gobius fallax (glavoč blijedac) (neobjavljeni podaci autora).

Strašin...na vrh stranice

Strašinje primitivna i prastara obalna povlačna mreža, jedan od davnih predaka svih recentnih tipova povlačnih mreža: obalnih povlačnih mreža koćice i tartane, te lebdeće i dubinske povlačne mreže - koće. Strašin se nekad koristio, a i danasje u upotrebi samo na trogirskome području, pa se u ribarskoj literaturi spominje kao "trogirski strašin" (Lorini, 1903.). Povlači se "vinčem", s ili bez upotrebe motora, a namijenjenje prije svega lovu gire oblice (Spicara smaris). Prema sadašnjim podzakonskim propisima Zakona o morskom ribarstvu smije se koristiti samo u hladnijemu dijelu godine, točnije od početka listopada do konca travnja ako se povlači fzičkom snagom ribara, odnosno od početka studenoga do konca ožujka ako se povlači uz pomoć brodskog motora, i to isključivo samo noću (od zalaza do izlaza sunca) jer su tada jata gire oblice koncentrirana u plićim obalnim područjima i uz samo morsko dno. Strašin se povlači uvijek iznad čistih, pomičnih, pjeskovito - muljevitih supstrata infralitoralnoga područja obraslih livadama morske cvjetnjače vrste Posidonia oceanica, pa su u lovinama zastupljene brojne vrste riba, glavonožaca, rakova i drugih bentoskih organizama dominantnih i karakterističnih u biocenozi te morske trave, inače vrlo široko rasprostranjene duž istočnojadranske obale na dubinama od 5 do 35 (50) m.
Strašin je obalna povlačna mreža koja količinski ostvaruje male lovine (2,775 do 3,852 kg/potegu) (prosječno 3,374 kg) pa se oduvijek smatrao sirotinjskim ribarskim alatom.

Tramata (dvostrani ludar)...na vrh stranice


Eksperimentalni su zapasi tramatom (dvostranim ludrom) imali za cilj, osim ranije spomenutih istraživanja ribarstvenih osobitosti ovog načina ribolova, također i dati procjenu kakva su u kvalitativnom pogledu, te koliko su brojna i gusta naselja vrsta porodice Sparidae (ljuskavke) na drveničko viniškome području. Velika većina vrsta ove porodice, kao npr: zubatac, komarča, šarag, pic, pagar, fratar, salpa i ušata, spadaju medu najtraženije, gospodarski najvrijednije i najskuplje jadranske ribe koje se predominantno i najefikasnije love baš ovim načinom ribolova, pa se tim ispitivanjima nastojalo utvrditi kakvaje stvarna slika njihovih naselja te kolike su raspoložive dostupne količine i mogućnosti iskorištavanja tih vrsta ne samo na drveničko - viniškome području nego i drugdje duž istočnojadranske obale (Cetinić i sur., 1989.).
Ukupno je napravljeno 5 eksperimentalnih zapasa na tri lokaliteta: uvali Mala Rina (Mali Drvenik) (srpanj 1992.); uvali Pernatici (Veli Drvenik) (tri zapasa: srpanj 1989.; kolovoz 1990. i srpanj 1992.) ijugoistočnom rtu otočića Krknjaš Veli (srpanj 1989.) (sl. 1). Rezultati su analize kvalitativnog i kvantitativnog sastava lovina prikazani u tablici 3 (neobjavljeni podaci).
U petje lovina zabilježeno ukupno 17 vrsta riba, od čega 11 iz porodice Sparidae, pa se ove lovine u kvantitativnome pogledu potpuno podudaraju s lovinama dobivenim na drugim istraživanim područjima. Kvantitativno, najzostupljenije su vrste bile: Oblada melanura (ušata) s 68,6% brojčanog i 58,0% masenog udjela, Sarpa salpa (salpa) 16,5% brojčano i 26,9% maseno te Diplodus vulgaris (fratar) s 5,8% brojčanog i 5,5% masenog udjela. Potom je slijedio Dentex dentex (zubatac), Spicara maena (tragalj) i ostale vrste. I ova, kvantitativna slika lovina (odnosi medusobne zastupljenosti pojedinačnih vrsta) također se uklapa u opću shemu lovina tramate (dvostranog ludra) na većini istraživanih područja duž istočne obale Jadrana (Cetinić i sur., 1986.; 1989.). Količine su ukupnih lovina, izražene maseno, po jednom zapasu kolebale od 235,057 do 906,165 kg, sa srednjom vrijednošću kod 527,880 kg. To su zadovoljavajuće količine, ali ne i prevelike, s obzirom da se radi o području na kojem je nbolov tramatom prema Zakonu o morskom ribarstmi izričito zabranjen već duži niz godina. Ipak te se lovine, kvantitativno, uklapaju u prosjek lovina ostvarenih na širem srednjejadranskome području, ali znatno odskaču, u negativnom smislu, od onih u sjevernojadranskome dijelu koje su bire barem dvostruko veće. Uzroke ovim razlikama treba tražiti u općenito bogatijim produkcijskim mogućnostima sjevernog Jadrana ali i u popriličnom osiromašenju ribljih naselja nekontroliranim, preintenzivnim i neracionalnim ribolovom na srednjejadranskome (drveničko - viniškom) području.


Troslojne mreže stajačice – poponice...na vrh stranice



Troslojnim se mrežama stajačicama - poponicama standardnih veličina i konstrukcijskih osobitosti: dužine 32 i visine 1,8 m, odnosno 60 oka središnjeg zastora (mahe) i 5,5 oka vanjskih zastora (popona), te veličine oka središnjeg sloja od 28 mm (mjerena jedna stranica oka mreže od čvora do čvora), istraživalo se samo u jednom navratu na tri lokaliteta: duž zapadne obale Čiova u uvali Mavarštica (kolovoz 1982.), otočiću Fumija (ožujak 1979.) i uvali Soline (Veli Drvenik) (kolovoz 1982.) (Jardas, 1979.; 1986.). Eksperimentalne su lovine ostvarene serijom od 10 ili 11 medusobno povezanih mreža koje su bacane na nasumice odabranim "poštama" po tvrdom, hridinastom, algalnim fitalom obraslom dnu od 6 do 11 m dubine. Analizom je lovina utvrdeno prisustvo 16 vrsta riba te pojedna vrstajestivih rakova i glavonožaca (tab. 4).
Prevladavajući je položaj, brojčano i maseno, imala od riba vrsta Scorpaena porcus (škrpun) a potom Symphodus tinca (lumbrak). Od glavonožaca je jedina vrsta Sepia officinadis (sipa) apsolutno prevladavala maseno, dok je od potencijalno jestivih vrsta rakova Maja crispata (rakovica mala) brojčano zauzimala dmgo mjesto u ukupnoj lovini.

Ukupne su lovine maseno bile prilično siromašne i nekvalitetne (lovile su se glavnom gospodarski bezvrijedne i rastom sitne riblje vrste) pogotovo na otoku Velome Drveniku, a kretale su se u rasponu od 2,215 do 8,165 kg, ili od 0,222 do 0,742 kg po jednoj mreži. I ovi dobiveni rezultati upućuju na zaključak da se ihtionaselja (naselja riba) infralitoralne stepenice drveničko viniškoga područja prilično devastirana prekomjernim i nekontroliranim ribolovom.

Obalna mreža potegača – migavica...na vrh stranice

Istraživanje je obalnom mrežom potegačom - migavicom obavljeno na drveničko - viniškome području, kao i s mrežama poponicama, takoder samo ujednom navratu i to na poziciji istočno od uvale Vinišće (sl.1 ). Jedini je eksperimentalni zapas načinjen nešto prije (03. rujna 1990.) početka Zakonom o morskom ribarstvu dozvoljenog razdoblja za upotrebu ovog ribarskog alata (od O1. listopada do 30. travnja) s migavicom dužine 150 m (mjereći od završetkajednog do završetka drugog krila) i s po 2 uze (otprilike po 200 m) sa svake strane. Radna se dubina kretala od 35 m kod potapanja migavice do 2 m kod istezanja mreže na ribarski čamac. U lovini je mase 17,132 kg zabilježeno 16 vrsta riba ijedna vrsta Cephalopoda (glavonožaca)
U ostvarenoj je lovini predominantno zastupljena bila samo vrsta Spicara smaris (gira oblica) s 90,4% brojčanog i 88,8% masenog udjela, dakle upravo ona vrsta čijem je izlovljavanju ovaj alat prije svega i namijenjen, dok su sve ostale ribe praktički bile zabilježene samo kao nazočne. Lovine migavice, općenito uzevši, kolebaju od nekoliko (5 do 10) do 200 - 250 kilograma, što uglavnom ovisi o bogatstvu "pošte" i njenoj veličini, ali i vremenu povlačenja (lovine su početkom dozvoljenog razdoblja ribolova ovim alatom u principu obilnije od onih pri njenom završetku), pa bi ovaj ulov, ostvaren kod uvale Vinišće, sudeći prema prikupljenoj biomasi, spadao svakako medu one slabije. Na drveničko - viniškom je području, zbrajajući rezultate kvalitativnog sastava lovina svih upotrebljenih ribolovnih alata i načina ribolova te zabilježenih opažanja autonomnim ronjenjem, popisano ukupno 59 vrsta riba, što je zavidan broj ako se uzme u obzir da neke vrstama veoma brojne porodice, kao npr. Gobiidae, Gobiesocidae, Syngnathidae i Labridae, čiji predstavnici uglavnom dolaze u zoni gornjega dijela litorala (supra-, medio- i infra-), nisu posebice istraživane. Također su zabilježene dvije (potencijalno) jestive vrste dekapodnih (desetonožnih) rakova i tri vrste glavonožaca.

2. Ribe dubljeg litoralnoga područja...na vrh stranice


Intenzivnija su istraživanja bentoskih (pridnenih) naselja riba cirkalitoralne stepenice (morska dna dublja od 50 m) šireg drveničko viniškoga područja započela neposredno pred II. svjetski rat (1939./1940.) dubinskim koćarenjem u kanalima srednje Dalmacije. U timje istraživanjima jedna od postaja prikupljanja uzoraka (označena kao postaja 3) bila locirana na otvorenom moru nekoliko milja južno od Veloga Drvenika u pravcu otoka Visa (sl. 1) na dubini nešto većoj od 100 m (Zei i Sabioncello, 1940.). Usporedujući dobivene rezultate s te postaje s rezultatima dobivenim na ostalim

istraživanim postajama (Neretvanski, Brački, Hvarski, Korčulanski kanal) autori su zaključili:
3) na postaji 3 su prevladavale sljedeće vrste riba: Trisopterus minutus capelanus (ugotica), Merluccius merluccius (oslić) i Argentina sphyraena (srebrnica), a potomjoš i Mullus barbatus (trlja od blata) i Spicara flexuosa (gira oštrulja);
4) ukupnaje količinajestivog ulova na ovoj postaji bila manja nego dnigdje uz isti ribolovni napor (ulov/1 satu koćarenja);
5) prosječna je tjelesna dužina i masa primjeraka ulovljenih vrsta bila na ovoj postaji veća nego na drugim postajama;
6) postotnaje zastupljenost brojnijih, a gospodarski bezvrijednih, vrsta riba: Serranus hepatus (vučić), Lepidotrigla cavillone (kokotić oštruljić), Cepola rubescens (kurdela) na ovoj postaji bila manja nego drugdje i činila je manje od 20% ukupne lovine;
7) ulovljen je zadovoljavajući postotak (preko 20%) hrskavičnih riba (landovine) što ukazuje da je to područje do tada bilo slabo koćarski iskorištavano.
Odjestivogje prilova u koćarskim lovinama na postaji 3 najzastupljeniji bio škamp (Nephrops norvegicus), a od onog nejestivoga dekapodni rak skupine AnomuraMunida rugosa, različite mješičnice (Ascidiacea) i zmijača Ophiotrix spp.
Nakon II. svjetskog rata, tijekom opsežne ribarstveno - biološke ekspedicije "Hvar" (1948. - 1949.) kojaje obuhvatila gotovo cijelo otvoreno područje Jadranskog mora te neke unutrašnje kanalske vode (Karlovac, 1959.), istraživanja su kvalitativno-kvantitativnog sastava bentoskih naselja provedena i u širem drveničko -viniškomu podmorju i to na: postaji 72 (ilovasto - glinasti pijesak; od 97 do 112 m dubine) i postaji 72a (Drvenički kanal; dubina 56 m; bez podataka o teksturi dna).
Prema objavljenim je rezultatima ove ekspedicije (Karlovac, 1959.) na postaji 72 od ribljih vrsta prevladavala Argentina sphyraena (srebrnica), a slijedile su je Mullus barbatus (trlja od blata), Merluccius merluccius (oslić), Lepidotrigla cavillone (kokotić oštruljić) i Trisopterus minutus capelanus (ugotica). Ulovljenoje i dosta primjeraka hrskavičnih riba od kojih su brojnije zabilježene Scyliorhinus canicula (mačka bljedica) i Raja clavata (raža kamenica). Od jestivog je prilova na ovoj postaji prevladavala Sepia orbignyana (sipica) i lignjun roda Ommastrephes, a nejestivog trp Stichopus regalis, ježinac Echinus melo i krinoid (morski ljiljan) Antedon meditteranea.
Na istraživanoj postaji 72a koja je bila smještena znatno pliće (56 m) prevladavajuća je vrsta riba bila Serranus hepatus (vučić), a slijedili su je Lepidotrigla cavillone (kokotić oštruljić), Mullus barbatus (trlja od blata) i Scorpaena notata (škrpinica). Od jestivog su prilova prednjačili glavonošci plitkih područja: Sepia officinalis (sipa) i Eledone moschata (muzgavac) a od njegovog nejestivoga dijela različite spužve (Spongia) i trp Stichopus regalis. Ipak, općenito uzevši, publicirani su podaci ekspedicije "Hvar", u ihtiološkome pogledu prilično manjkavi. U njima se pojedinačno spominju samo one vrste koje su lovljene u količini većoj od 0,5 kg, dok su sve one koje su ulovljene ispod te mase uključene u zajedničku kategoriju "ostala riba". Među tom "ostalom ribom" pronađen je naknadno u konzerviranom materijalu s postaje 72a vrlo rijedak mediteranski glavoč vanneaugobius dollfusi, sitna kriptokoraligenska vrsta, kojoj bi to ujedno bio i prvi znanstveno potvrdeni nalaz za Jadransko more.
Svim je ovim istraživanjima, općenito uzevši, stvorena jasna slika o sastavu naselja riba, glavonožaca i rakova te njihovih raspoloživih količina na dubljim (cirkalitoralnim) dnima širega drveničko - viniškoga područja i dobiven detaljan uvid u mogućnosti njihove eksploatacije i stjecanja zarade.

Jestivi se dio koćarskih lovina sastoji najčešće od tri skupine organizama: riba, koje su redovito najbrojnije zastupljene, glavonožaca i rakova kod kojili, osim škampa (Nephrops norvegicus), velike kozice (Penaeus kerathurus) i još nekih sitnijih kozica (Decapoda Natantia) gotovo da i nema drugih jestivih vrsta. Prema istim, ranije spomenutim autorima, na drveničko - viniškom su području najznačajniji maseni udio u koćarskim lovinama imale uglavnom iste vrste riba koje su prevladavale i po kriteriju apsolutne i relativne gustoće. Maseni udio riba po jednom eksperimentalnom koćarskome potegu (jedan sat povlačenja pri brzini broda od 2 - 3 Nm/h) na istraživanome je području iznosilo u doba ekspedicije "Hvar" (1948. - 1949.) 40,445 kg na postaji 72, odnosno 38,350 kg na postaji 72 a (Karlovac, 1959.), u razdoblju od 1956. do 1967. god. (Županović i Jardas, 1989.) 41,343 kg na postaji 72, a u razdoblju od 1963. do 1971. god. (Jukić, 1975.) prosječno 32,532 kg, ponovo na postaji 72. Prisutan je dakle, jasno uočljiv trend opadanja masene zastupljenosti riblje komponente u lovinama što je posljedica sve intenzivnijeg i nekontroliranog koćarenja. Ovu pojavu, jasno, prati opadanje količine ulova i ostalih jestivih organizama.

3. Pelagičke vrste riba...na vrh stranice

O istraživanjima i prisustvu pelagičkih vrsta riba (tzv. velike i male plave ribe) na drveničko - viniškom akvatoriju ima malo znanstveno prikupljenih podataka. Morović je u razdoblju 1960. - 1965., kontaktirajući i surađujući s tamošnjim ribarima, prikupljao podatke o lovištima srdele (Sardina pilchardus) i druge male plave ribe (skuše - Scomber scombrus, lokarde Scomber japonicus) duž srednjejadranskoga područja, pa je tako dobio i vrlo precizne informacije gdje se, kada i na kojoj dubini te riblje vrste love duž obala Velog i Maloga Drvenika. Prema njegovim neobjavljenim podacima "pošte" za lov srdele, upotrebom visećih, lebdećih mreža stajačica - vojgi (prtenjača) na Velome Drveniku bile su: uvale Veli Porat i Kale gdje se moglo svijetliti na obje punte, potom uvale Širan, Mali Širan, Pernatica, Zelenkova, Novica i Bočić. Također se vojgama lovilo oko Krknjaša u uvali Krivodoli gdje se svijetlilo preko braka. Na svim ovim "poštama" trebalo je svijetliti na 20-25 paši, osim na Širanu gdje je dubina bila 30 paši. U uvali Mala Luka i rtu Pod Starici koristile su se samo plivarice i to najbolje u jesen (za jematve). Najbolja je pošta za lov srdele bila ipak na otočiću Orudu, gdje su u upotrebi zimi bile i obične mreže potegače (girarica i migavica).

Na Malom se Drveniku vojgama lovilo u uvali Vanjska (gdje je često u lovinama bilo i lokardi), uvali Kalafat, na braku Vanjska, zatim uvalama Kaljuža, Mala Rina, Stara Pošta i Garbine. Plivaricaje u upotrebi bila u uvalama Vela Rina, Podratu i Žalu od Papalja te na braku od Male Rine.
Duž obale, kod Vinišća, vojge su u upotrebi bile u uvalama Ljubljeva, Vinišće (gdje se svijetlilo vani oko otočića), Orlice i Pišćena, dokje kod otočića Arandela u upotrebi bila samo plivarica.
Sakupivši podatke svih dosadašnjih istraživanja litorala i epipelagijala drveničko - viniškog akvatorija od 1939. godine na ovamo, dobije se zbroj od 137 ribljih vrsta koje su do sada sa sigurnošću zabilježene na spomenutome području. To čini gotovo 75% svih vrsta jadranske ihtiofaune koje po svojim ekološkim zahtjevima dolaze u identičnim životnim zonama Jadranskog mora.



ŽIVOTNE ZAJEDNICE (BIOCENOZE) DRVENIČKO VINIŠKOGA PODMORJA...na vrh stranice

Životna zajednica (biocenoza)je, općenito, skup svih biljnih i životinjskih organizama nekoga područja (biotopa). Svi su ti organizmi neraskidivo povezani, s jedne strane s okolišem u kojem žive (potrebama za specifičnim nišama, skrovištem, raspoloživim resursima hrane, posebnostima različitih abiotičkih, fizikalno - kemijskih faktora itd.) a s druge medusobno, različitim interspecijskim i intraspecijskim odnosima (kompeticijom, komenzalizmom, mutualizmom, simbiozom, parazitizmon itd.). Medusobna se povezanost biocenoze i biotopa ističe osobito u bentoskim ekosistemima. Njihov je pričvršćeni ili slabo pokretni biljni i životinjski svijet nerazdruživo povezan funkcionalno i prostorno sa svojom okolinom, posebno s morskim dnom na kojemu živi.
Istraživanja su životnih zajednica morskoga dna drveničko - viniškoga podmorja išla usporedo s ribarstveno - biološkim istraživanjima i do sada su bila ograničena samo na dublje dijelove litoralnoga područja (cirkalitoral). Pliće litoralne stepenice (supra-, medio- i infra-) do sada nisu posebno izučavane. I ova su istraživanja, kao i ribarstvena, započela pred početak II. svjetskog rata, radovima Zei-a i Sabioncella (1940.), a nastavljaju se podrobnom obradom sakupljenog materijala (Zei, 1942.). Autori ovdje donose samo popis najzastupljenijih skupina ili pojedinačnih vrsta organizama bentosa unutar kategorija: jestivi i nejestivi prilov. Tako se odjestivoga prilova na postaji 3 (južno od Veloga Drvenika u pravcu otoka Visa) ističe škamp (Nephropsnorvegicus) (Crustacea Decapoda), a od nejestivog različite mješičnice (Ascidiacea), zmijača (Ophiuroidea) Ophiotrix sp., i dekapodni (desetonožni) rak skupine Anomura Munida rugosa (hlapić hrapavi).
Nakon II. svjetskog rata, ekspedicija je "Hvar" (1948. - 1949.) na drveničko - viniškome području obradila dvije postaje: postaju 72 i postaju 72a, ali i ovdje, osim nabrajanja najzastupljenijih skupina i pojedinačnih vrsta u kategorijama: jestivi (glavonošci i rakovi) i nejestivi prilov (ostali organizmi bentosa), objavljeni rezultati ne donose nikakve druge podatke (Karlovac, 1959.).
U isto vrijeme, podatke o biocenozama bentosa otvorenog srednjeg Jadrana donosi i talijanski zoobentoničar Vatova (1947., 1949.), ali njegova istraživanja, načinjena isključivo Petersenovim grabilom, ne dotiču drveničko - viniški akvatorij.
Posebnoje intenzivna i temeljita istraživanja bentosa u kanalima srednjeg Jadrana obavio Županović (1957.- 1958.) u tijeku ribarstveno - bioloških istraživanja toga područja, dotakavši šire drveničko - viniško područje postajom 3 - Maslinica. Prilično precizne podatke o bentosu ove izučavane postaje donosi Županović (1961.) a vrlo podrobnu analizu zastupljenih ogranizama i životnih zajednica nešto kasnije Gamulin-Brida (1962.). Neke osnovne podatke o sastavu bentosa na postaji 72 ekspedicije "Hvar" daje Jukić (1975.) u tijeku istraživačkih krstarenja po otvorenom srednjem Jadranu od 1963. do 1971. godine, a podrobnu analizu prikupljenog materijala s tih ekspedicija Gamulin - Brida (1973.). Sva su ova istraživanja načinjena uglavnom dubinskom povlačnom mrežom - koćom, a samo je povremeno u upotrebi bilo i Petersenovo grabilo.
Postaja 72a-Drvenički kanalje pokazala sljedeće osobitosti: dubina je koćarenja bila 56 m a dno muljevito - glinasto s prevladavajućim česticama I. frakcije (Gračanin, 1947.) koje su davale sedimentu tvrd i žilav izgled (Karlovac, 1959.; Gamulin - Brida, 1973.). Prema Gamulin - Bridi ( 1973.) na ovoj je postaji zastupljena bentoska "biocenoza obalnih detritičnih dna" predstavljena "facijesom sesilnih formi s detritičnim elementima". Dominantne su i karakteristične vrste ove biocenoze bili koralji Pennatula phosphorea i Alcyonium palmatum adriaticum, trp Stichopus regalis, mješičnice Diazona violacea, Phallusia mamillata i Ascidia mentula, mnogočetinjaš Aphrodita aculeata i Sternaspis scutata itd. Prema Županoviću (1961.) na ovom je području prisutna "zoocenoza Turritella communis" (Gastropoda) talijanskog zoobentoničara Vatove. Prema podatku o nalazu koralinske kriptobentoske vrste glavoča ( vanneaugobius dollfusi) na ovom lokalitetu, može se pretpostaviti postojanje i koraligenske biocenoze. Od ribljih su vrsta na postaji 2a prevladavale Serranus hepatus (vučić), Mullus barbatus (trlja od blata) i Lepidotrigla cavillone (kokotić oštruljić), a od glavonožaca plitkovodne infralitoralne vrste Sepia officinalis (sipa) i Eledone moschata (muzgavac).
Postaja 72 - dubina je koćarenja kolebala od 96 do 112 m a supstrat je dna bio glinasto - ilovasti pijesak (tzv. sitnozrnati pješčani facijes) u kojemu su prevladavale čestice IV i V frakcije (Gračanin, 1947.). Prema Jukiću ( 1975.) se na ovoj postaji nalazi biotop tzv. prijelaznog karaktera ("biotop mješovitoga dna") gdje se miješaju elementi "biotopa obalnog muljevitoga područja" s elementima "biotopa muljevitoga dna dubokog srednjeg Jadrana". Karakteristične su vrste "biotopa mješovitoga dna", prema istom autoru, školjkaš Chlamys varius, puž Calyptraea chinensis, zmijača Ophiura texturata i ježinac Echinus melo. Prema Vatovi (1947.) ovdje je bila prisutna zajednica (zoocenoza) Tellina distorta (Bivalvia) s bogatom epifaunom bentoskih skupina: Porifera, Synascidiacea, Ascidiacea i Anthozoa. Dominantnaje riblja vrsta na ovoj postaji bila Argentina sphyraena (srebrnica), a potom još i Lepidotrigla cavillone (kokotić oštruljić), Scyliorhinus canicula (mačka bljedica) i Trisopterus minutus capelanus (ugotica).
Na postaji 3 - Maslinica je dubina koćarenja kolebala od 102 do 106 m, a dno je bilo glinasto - ilovasti pijesak u kojemu su dominirale čestice III. i IV frakcije dok su one V frakcije bile prisutne redovito u svakom analiziranom uzorku ali u znatno manjemu postotku. Tu je bio zastupljen tzv. "praškasti pijesak" koji čini prijelaz izmedu grubo ilovastih i čisto pjeskovitih supstrata. Od zoobentosa su na ovoj postaji prevladavale tri skupine: Porifera (spužve), Bryozoa (ramenonošci) i Echinodermata (bodljikaši) s ukupno 72,5% udjelaa, dok je razlika pripala ostalim skupinama: rakovima (Crustacea), mekušcima (Mollusca), koraljima (Anthozoa) i drugim. Prema Gamulin - Bridi (1962.) na ovom je području bila prisutna "biocenoza Ophiacantha setosa (Ophiuroidea) - Cidaris cidaris (Echinoidea)", i to na "biotopu muljevito pješčane sitnoljušturne podloge", predstavljena "facijesom Lytocarpia myriophyllum (Hidrozoa - obrubnjaci). Pored ljuštura školjkaša vrsta Ostrea cochlear, Nucula nucleus, Iienus ovata i Leda pella, dominantne su i karakteristične vrste ove biocenoze i facijesa: Pleurobranchaea meckelii, Bulla utriculus (puževi), Pteria hirundo (školjkaš), Holothuria forskali i Stichopu.s regalis (trpovi), Antedon mediterranea (krinoid), Ciona intestinalis, Diazona violacea, Rhopalaea neapolitana, Ascidia mentula i Microcosmus sulcatus (mješičnice), Munida rugosa, Inachus dorsettensis, Pilumnus hirtellus i Galathea spp., (dekapodni rakovi), te Sepia orbignyana, Sepia elegans i Alloteuthis media (glavonošci). I ova bi zajednica, kao i prethodna, odgovarala zoocenozi školjkaša Tellina distorta zoobentoničara Vatove. Dominantne su vrste riba na ovomu području bile: Argentina sphyraena (srebrnica), Serranus hepatus (vučić), Spicara flexuosa (gira oštrulja), Mullus barbatus (trlja od blata) i Scyliorhinus canicula (mačka bljedica).

povratak na vrh