ZBORNIK OTOKA DRVENIKA Ivo Babić:

DRVENIK VELI - SKICA JEDNOG NASELJA

Najveća uvala otoka Velog Drvenika otvorena je prema zapadu; iz nje puca pogled prema otoku Malom Drveniku, prema otočiću Aranđelu i dalje preko njega na otvoreno obzorje iza legendarne punte Planke. Duboki zaton je u stvari zbir od više manjih uvala razdvojenih minijaturnim rtovima. To je prirodna potka za raščlanjeni izgled naselja Velog Drvenika koje je zapravo gotovo skup manjih cjelina. Nad uvalom i nad naseljem bdije brežuljak na kojem se nekoć nalazila prethistorijska gradina, gdje se i danas ističe crkva Sv. Nikole, zaštitnika mornara. Zaton pruža osjećaj sigurnosti i zaštićenosti; sa sjeverne strane rujne ponjave - stijene zvane Crljenice zatvaraju uvalu poput zida, no pogled prema zapadu izaziva čeznutljiva čuvstva. Spektakli smiraja dana svakodnevno se odigravaju u scenografiji krajolika, na izlazu iz uvale uz koju se razmjestilo gledalište naselja.


Kuće su u jatima raspoređene nad obalom približavajući se i udaljavajući se od mora. S leđa se pak spušta draga s nekadašnjim poljicima i vrtovima. Čempresi, borovi, rogači, smokve, ponajviše agrumi sastavni su dio tkanja slike Drvenika Velog. U još uvijek razdvojenim blokovima kuća očitava se nekadašnje rodovsko grupiranje doseljenika prebjeglih s kopna u doba turskih nasrtaja. Don Živan Bezić, nekadašnji župnik, upućen u drveniške starine tvrdi da je prva jezgra naselja bila uz more kod Kvarantanovih kuća gdje se jedna zgrada prepoznaje kao prva provizorna crkva za pribjeglo stanovništvo. Naravno, razabire se i socijalna raščlanjenost naselja kako je to uobičajeno u našim primorskim mjestima. Fasadnu liniju uz more zauzimaju najreprezentativnije kuće. Takva je i ona koja je pripadala uglednom, ugaslom rodu Bašića, čija se imena čitaju na grobnim pločama u župnoj crkvi. Dapače, na kući Bašića mogu se prepoznati i stilska obilježja baroka. U blizini je i tzv. Bratimska kuća, nekoć sjedište glavne (jedine) društvene organizacije naselja. Tu se vidi kamena ploča s kružnim užljebljenima - ostatak nekadašnjih postrojenja za mljevenje maslina - toč. Koliko li prijepora i parnica zbog tih prava oko prihoda i davanja za tiještenje maslina o čemu je pisao predani istraživač zavičajnih starina Ivan Pažanin.


U slici Drvenika osnova njene matriceje uvala Bobovišća uz koju su se nadvile tmaste krošnje zelenih borova nedaleko sklopa zgrada obitelji Moretti. Tu u blizini su ostaci, na žalost, uništene lokve. Sjećam je se veoma duboke, čvrsto obzidane, iznutra ožbukane ružičastom, nepropusnom žbukom. Danas je gotovo porušena, natrpana smećem. Njene tamno-zelene vode, čini mi se, bile su ona tamna voda iz koje su izronili fonodovi slika Jakova Pavića. Ključni motiv njegova slikarstva je i gradina s crkvom Sv. Nikole kad je zahvate u tmušama zimske oluje.


Riva je sasvim druge naravi, ona je vedra, prepuna sunca, protegnuta nad kristalno čistim morem. Tu se kod žmirkavog svjetionika dočekuje vapor kao središnji, svečani dio dana. Na obali, na hridinama oplakivan morem savio se sklop kuća - kaštil posjedničke obitelji Tironi. Poznavaoci graditeljstva mogu zapaziti uzidane ulomke iz najstarijih faza što sežu u renesansu.


U sjenovitoj uvali Bobovišća dominira sklop zdanja obitelji Moretti, gospodskih obilježja koji podsjeća na slična posjednička zdanja na našim otocima. Prisjećamo se primjerice kaštela obitelji Gligo u Bobovišću na Braču. Zapušteni sklop kuća Moretti draška maštu; dvorište je zatvoreno, kroz prozore se vide urušene grede. Da li po možda kojem zaboravljenom predmetu na tavanu odgonetati povijest ove posjedničke i pomorske obitelji? U zasebnoj ruševnoj kući vide se napuštena postrojenja za obradu maslina i obvezne kamenice za ulje.


Nešto dalje od mora je sklop zdanja obitelji Kvarantan, nenametljiv, introvertiran, skriven u udolini nedaleko župne crkve i groblja, bez posebnih stilskih obilježja no relativno monumentalan u odnosu na skromnije pučke kuće. Očito je da se radi o vlasništvu nekoć imućnije posjedničke obitelji. Kruna bunara je u kuhinji pod kojom je gustirna; u salonu još vise fotografije osoba iz XIX. stoljeća, sa strogim fizionomijama kapetana, trgovaca, članova trogirskih obitelji koji su dio godine provodili u Drveniku a dio u Trogiru. Kako to već biva kod posjedničkih rodova, pojedinci medu njima i zauvijek ostaju na svojim posjedima skupa sa svojim težacima i sumještanima pomorcima s kojima se i orođuju. Kod tog zdanja, ali i kod skromnijih pučkih kuća, zadivljuje prilagodba prostoru, s igrom različitih niveleta, pa su tako oko središnje jezgre raspoređeni skroviti mikroambijenti poput vrtova ili dvorišta uz koje se ljeti može naći osinj a zimi pak, kad naleti dopru do uvale, i prisoj u zavjetrini za ogrijati se na zubatom suncu. I ovdje se kao i drugdje po Drveniku razapinju mikroprostori medu kamenim zidovima i hridima što proviruju iz zemlje, izmedu ponekog šipka i tamnozelenog limuna čije su stabljike od davnine nabavljali pomorci. Najčudesniji ambijent, poput gotovo nekog privatnog pripećka, pruža uvijena hridina iza Bašićevih kuća, s manjim udubljenjima poput zidnih niša - ponara.


I neke pučke kuće odskaču svojim visinama i već na izgled očituju da se radi o domovima mornara koji su odskočili od svojih sumještana. Vizualna diferencijacija naravno odraz je društvene raščlanjenosti i socijalne promocije poduhvatnih pojedinaca. Graditeljska situacija tako očituje i ilustrira stranice gospodarske i društvene povijesti Velog Drvenika što ih je ispisao Ivan Pažanin, predani istraživač dalmatinskih arhiva. Drvenčani imaju svoje elite, ne samo učene svećenike već i istaknute intelektualce i umjetnike, koji za praznika navraćaju u svoj rodni kraj obilazeći ugašena obiteljska ognjišta. Don Jakov Kostović prevodio je svojedobno Tacita; dr. Nikola Rušinović istakao se kao političar i poklisar. U uljuđenom ophođenju malobrojnih mještana, uglavnom staraca, osjeća se da su to ljudi od svijeta, uglavnom pomorci koji su dočekali mirovinu.
Glavna osovina mjesta je popločeni, stepeničasti put koji od obale vodi do župne crkve Sv. Jurja, praćen borovima i drugim raslinjem, osobito perunikama i grmljem ružmarina. Ta prostorna kompozicija ponavlja se u mnogim primorskim mjestima pa se primjerice prisjećamo Rogoznice kod Šibenika. Ne znam ima li čudnijeg, upravo nadrealnog ambijenta od okoliša župne crkve Sv. Jurja. Kao torzo ostala je tek reprezentativna barokna fasada iz XVIII. stoljeća, djelo graditelja Ignacija Macanovića koju je prepoznao i vrednovao Kruno Prijatelj. Možda je to lijepo i reprezentativno pročelje nedovršene crkve mjera velikog zaleta Drvenika u XVIII. stoljeću, pregnuća koje ipak nije bilo dovoljno dugog daha da bi se dovršila tako poduzetna zadaća. Iza ove fasade je stara župna crkva Sv. Jurja. I ona je nastajala postepeno proširivanjima i dodavanjima a ipak je tako skladna kao vizualizacija prirodnog rasta. Crkva se zapravo doima kao sklop priljubljenih kuća, gotovo kao minijaturni zaselak. Kroz vrata pročelja nove barokne, nedovršene crkve vidi se pročelje one stare. U podnevnim satima rozeta nove crkve projicira se na zidno jedro stare crkve na kojoj je takoder rozeta, kako bi se to reklo po starinsku, rošulun. Sjena i projicirano svjetlo velike rozete klizi po staroj fasadi, a dovratnici nove crkve okvir su za mjerenje brzog klizanja svjetla, zapravo sunca koje će uskoro zaći. Iz zidova, u međuprostoru izmedu stare i nove fasade koji djeluje poput unutrašnjeg dvorišta, izbijaju i viseći grmovi kapara koji, premda im je lišće pomalo metalno hladno, očituju svojom žilavošću na život u kojemu se po svaku cijenu živi. Ponegdje izbija busen već podivljale viole, nekoć omiljeno cvijeće medu pučkim kućama.


Ako se priberemo možemo ući i u crkvu, u ponutricu u koju svjetlo slabo prodire. Bogu hvala, začudo, sve je na svom mjestu i nema novog kiča, a strpljivi i marni dr. Radoslav Tomić popisao je sve umjetnine, mramorne oltare sa skromnim baroknim slikama, križ sa svim predmetima Muke, bratimske zastave... Na svijećnjaku, očito nabavljenom u Veneciji, kakvi još vise po seoskim crkvama, palucaju obojena, nanizana staklena zrnca.
Čempresi gotovo dosežu visinu crkvenog tornja - zvonika koji zuri nad naseljem. Oko crkve je groblje. Naravno, kao što su u selu bogatije i skromnije kuće tako se i grobnice razlikuju. Kontrapunkt smrti su bokori rascvjetalih oleandra. Možete zateći udovice odjevene u tradicionalnu crninu, podbradene, zaokupljene ređenjem grobova. No, za blagdana veoma rijetko navrate i elegantne osobe pod crnim šeširima.


Iza obalne fasade, pružaju se sklopovi pučkih kuća s karakterističnim vratima s trokutastim zabatom nad ulazima u dvorišta. Tako se može doći i do kule obitelji Vulas. To je jedna od nekoć brojnih minijaturnih kula, zapravo tek ponešto visočijih, uzanih kuća. Iz kula se bdjelo da s mora ne naiđu gusari ili pak neprijateljsko brodovlje što je trebalo dojaviti mletačkim vlastima. Iz toga je ambijenta ponikao kipar Šime Vulas, čije je djelo nemoguće tumačiti bez pologa djetinjstva u Drveniku, uzbibanih brodova, jedara, drvenih vijaka iz tijesaka za masline... Odatle i tamni tonovi njegovih kipova u drvu slični upotrebnim predmetima, bačvama, veslima, oblikovani trudom i dugom upotrebom, sa semantikom znoja i ulja.


S leđa pučkih kuća, podalje od obalne fasade, spušta se draga sa strujama kamenih ograda nekadašnjih polja što su uvirala do samog naselja. Podivljala vegetacija osvaja nekadašnja polja i vrtove.
Na obali je i spomenik Majka Domovina, djelo kipara Ante Kostovića. To je spomen na egzodus koji su doživjeli Dalmatinci u Drugom svjetskom; mnogi su ostavili kosti u pustinjskom pijesku Sinaja. Gotovo se cijelo pučanstvo Drvenika moralo iseliti za vrijeme njemačke okupacije. Pričaju da se malobrojni nisu dali prognati; medu njima je bio i pokojni dida Mate Vulas (pamtim ga dostojanstvenog poput biblijskog patrijarha) koji se skrivao po unutrašnjosti otoka, tamo gdje su pastirski stanovi.


Jedna posebna cjelina savila se uz uvalu Grabule, gdje su kuće ugledne obitelji Rušinović. Glavni akcent tog dijela naselja je veliko položeno jedro pomno građene cisterne. Ta cisterna kao i kamena obala spada u one zadivljujuće spomenike kasnih faza austrijske civilizacije na Jadranu.


Podalje od mora, na jugozapadnoj strani, ponad uvale, pruža se gotovo posebno selo, ulomak Grabula s trgom zvanim Brce. Isti naziv nosili su mnogi seoski trgovi u Dalmaciji, primjerice u Kaštelima. Prema Brcu, među tim izvrsno sačuvanim pučkim kućama, stiču se ulice i poljski putovi u veoma brzim skraćenim perspektivima koje stvaraju izvjesnu napetost i dinamiku.


U Velom Drveniku zamire život. Djecu se dade nabrojiti prstima. Sat na zvoniku još uvijek otkucava. Selo živne tijekom ljeta. Kuće se kako tako održavaju; niču i poneke zgrade za vikend-boravke. Nekontrolirana izgradnja uz obalu prema punti Tekete spriječila je da se duž obale probije put, prirodni pravac za šetalište. Neke od tih novih kuća zaklonile su stijene i hridine zvane Crljenice. Ipak sve u svemu Drvenik Veli relativno je dobro sačuvao svoju sliku. Ima li još snage i volje da se održi i obnovi život? Izglednija je, čini nam se, daljnja rasprodaja krša i divlja izgradnja što uostalom nije nikakva posebnost ovog otoka.

povratak na vrh