MODRA LASTA NA DRVENIKU VELIKOM, U NAJOSOBITIJEM RAZREDU U HRVATSKOJ

U MREŽI VALOVA

ŠKOLA NA KOPNU, RAZRED NA OTOKU

Otvorite zemljovid Republike Hrvatske. Potražite jugozapad i pogledajte mnoštvo dalmatinskih otoka. Južnije od Trogira, a zapadno od otoka Brača i Šolte potražite Drvenik Veliki, ribarski otok. Idemo na nj u mjerilu 1:1! Zašto? Ondje je neobičan razred. Ima samo četvero učenika i jedini je razred kojega more odvaja od njegove škole. Osnovne škole "Majstor Radovan" iz Trogira! Ali najzanimljivije je to što razred s otoka elektronskom mrežom "hvata" školu na kopnu da bi pratio nastavu.
Dosta! Gotov je ZEMLJOPIS.
Prema rasporedu, spojimo HRVATSKI i TJELESNI. Na put ponesimo samo pitanja za učiteljicu. Ne zamarajmo se suvišnom prtljagom!
Moramo se otisnuti brodom od kopna i presjeći more da bismo pristali na otok. Dok putujemo, gimnasticirajmo! Zdušno nam pripomažu glagolske imenice: njihanje, valjanje, zibanje i ljuljanje a da se gotovo i ne pomaknemo s palube. Na trenutak se posvetimo BIOLOGIJI. Jato velikih tuna bljeska u skoku i kreće proždrijeti jato srdela koje pak hrli za jatom papalina.
More je poput jezika. Uvijek spremno da nam mijenja raspoloženje. l obriše svaku misao koju ispišemo po površini, da bismo nanovo domislili novu. Kao sms. No da se ne nasučemo na stijenje... završavajmo! Baš svaku riječ ne treba doslovno shvatiti. Primjerice: otok je malen, prepun terasastih vrtova i kamenih uvala pa ipak se zove Drvenik Veliki. Možda zbog velikih ribara koji ondje žive? A oni ga zovu Drvenik Veli.
Pristali smo. Iskočimo!
Evo nas u školi. Ne čudite se što VJERONAUK i MATEMATIKU imamo istodobno! Samo povezujemo naizgled nemoguće. l ovaj razred slično funkcionira. Pomoću kamere i videofona učenici prate nastavu u školi u Trogiru, spajaju otok i kopno te premošćuju more, bolje i brže od broda. Dakle, položimo ruke kao da ćemo zaplivati leptirovim stilom:

Odmah do mora,
Podalje od jedinog restorana.
Ravno uz rivu,
Onkraj jedine crkve.
Sred mjestašca na otoku,
Tik iznad jedine pošte
l jedine trgovine - jedinstven je
razred
Nad mnoštvom brodica i palmi.

A zašto je jedinstven?
Matematika nam pripomaže.
1 učiteljica Dunja + videokamera + videofon (pun žica) + 2 računala : 4 učenika (Nane i Nada u 5. r. + Julija u 4. r. + Mikula u 3. r.) = razred u kojem je broj učenika < negoli broj školskih predmeta.
Učiteljica uključuje opremu. Elektronska mreža je bačena. Spremni smo na lov na znanje. Na ekranu započinje predmetna nastava s kopna. Naslikajmo tišinu te spojimo LIKOVNI, GLAZBENI, STRANI JEZIK i VELIKI ODMOR! Ništa neobično! Ako nacrtate masline, smokve, limune, barke, koralje, hobotnicu, možete čuti tišinu otoka. Između njih obično zašuška morska pjena. Vježbajmo sluh! Uskladimo šumor! Ne vrištimo! Ovdje je buka elementarna nepogoda!
Počujmo kako nam se dah pretvara u notno crtovlje. Zimi, svaki dah je takt za visoke tonove bure. l duboke, kada kaplje o kamen. No kiša je rijetka. Većinom pada tako slabo da se uz malo gipkosti možemo provući neokišnjeni. Stoga je i kišobran rijetkost. Ako ga tko i ima, zove ga ambrelal Ali ga ne nosi sa sobom jer ruke moraju biti slobodne: za parangal, pomidore, tipkovnicu, suncobran...
Pozor! Upecajmo štogod!
Kad na odbljesku sunca promatramo kako ribari ispred mora krpaju mreže prije ribarenja, nadajući se da će im morske struje podariti dobar ulov, zrcaljenje valova ih zakriva. Nadovezujući se na ribarsko naslijeđe otoka, a prateći digitalno doba, slično se događa u razredu. Uvučeni u elektroničku mrežu, spojeni zračnim valovima nevidljivih impulsa, pomoču videofona izvlačimo udaljenu nastavu ravno na
ekran ispred sebe. Kao i pri ribarenju, ovisimo o struji. Nevrijeme koji put zna naštetiti, pa je
prijam usporen, a mreža puca. Pa ipak, ova vrsta znanjolova ima samo prednosti. Ulov je zajamčen. Ne ovisimo o morskoj ćudi i nije potrebno svakodnevno prevaljivati naporan put. Dovoljno je uključiti ekran i kameru da uhvatimo vlastitu školu! Toliko o FIZICI i TEHNIČKOM ODGOJU.

Biste li rado živjeli na otočiću i kad nisu ljetni praznici? Dobro promislite! Kad vam ponestane struje, vode i topline, okruženi ste samo oštrim hridima, postajete još udaljeniji i nepristupačniji. Lako vas je zaboraviti! Nije ni čudo da tada svi žele otići. Za novu kvalitetu života na Drveniku Velikom dio zasluga, uz sumještane i darovatelje opreme, pripada i učiteljici Dunji, prespajateljici valova. Nakon što škola na otoku nije desetljećima radila, sada pokušava ostvariti san svih pomoraca: približiti se kopnu bez strepnje od oluja. Dunja je osmislila održavanje nastave pomoću videotehnike i tako djeci i njihovim roditeljima omogućila opstanak na otoku.
Potrudila se da zapostavljeni siromašan otočić ne bude nepovezan, nalik na otrgnutu plutaču posred mora, prazan kao pokidana vrša, pust poput plaže zimi i usamljen kao ugasli svjetionik. Uradila je to volonterski. Volontirati je riječ iz francuskoga, a znači: dobrovoljno ili besplatno obavljati neki posao. l tako smo završili POVIJEST i IZBORNI iz francuskoga.
Polako nam slabi koncentracija. Krajnji je čas zapitati učiteljicu: "Uči se bolje u ovakvim uvjetima?"
"Manjka li, možda, školska opreme?" ili pak "Hoćete li i dogodine biti učiteljica?" Upravo završava prijenos nastave iz škole na kopnu. Kamera u razredu na otoku ostaje uključena pa se možemo vidjeti i na ekranu. Zanesimo se! Namignimo si, napravimo grimasu, a onda si mahnimo. Pravimo se malo važni!
Pažnja nam je popustila! Nije ni važno, ionako je TRZ (trenutak razredne zajednice). Stoga trznimo tek na zvuk sirene broda koji se otiskuje s rive.
Učiteljica Dunja već dugo pogledom pokazuje prema moru: završava nastava i počinje val.
Pjeni se val pučinom. Pribojavamo se, časkom, da ne bude prevelik i preplavi školu, učenike, učiteljicu i predmete te ih odvuče, a potom baci na kopno. No smjesta nam lakne: to na valu upravo surfaju novi učenici da bi se ubacili u mrežu.

Napisao: Igor Rajki

Snimio: T. Paraman