Nešto o meni

ROĐENJE I DJETINSTVO (1952.-1959.)
Rođen sam 1952. u 13:15 u Splitu, staro rodilište u Sinjskoj 6, kao prvo dijete svojih roditelja, Špira i Margarete. Djetinjstvo sam proveo u obiteljskoj kući, sa prostranim dvorištem i vrtom, na području svetog Lovre, današnji Žnjan, na adresi put svetog Lovre 2, koja je do danas ostala nepromjenjena. Samnom su rasla i dva mlađa brata; Ante, rođen 1955 i Stipe, rođen 1957.
U obitelji radnika i zemljoradnika već od ranog djetinjstva saznao sam što je to rad, što je to neimaština i što je glad. Već sa šest-sedam godina morao sam se sam za sebe brinuti. Bio sam dosta živo dijete, zaigran, ali i ozbiljan, na koga se moglo računati.

OSNOVNA ŠKOLA (1959.-1967.)
U osnovnu školu sam pošao u jesen 1959. sa punih 7 godina. Škola koju sam pohađao zvala se u to vrijeme "Osnovna škola Vinko Paić-Ožić" - jedna od mnogobrojnih s imenom narodnog heroja. Mala kamena škola s četiri učionice, nastala udarničkim radom neposredno poslije II. svjetskog rata, na području Križine, današnji predio Trstenik. Sada se zgrada koristi kao crkva. Bio sam u I.a razredu s 42 učenika stroge učiteljice Stanišić Ive.
Do škole se išlo pješke, nešto više od dva kilometra od moje kuće, zimi cestom, a s proljeća i u jesen uz more ili preko polja. Bio sam odličan učenik, a posebno sam se isticao u pisanju sastava i pjesama, te su oni objavljivani u lokalnim dječjim novinama “Dječja radost”.
Tu sam našao prvu ljubav - Nevenku.
Bio sam jedna od generacija pionira, a biti pionir tih godina bilo je nešto posebno. Po cijeloj školi su bile parole socijalističke revolucije, slike druga Tita, zvijezde i zastave. Učiteljice su bile drugarice, nepoželjno je bilo ići u crkvu i nositi križiće oko vrata, jer to je bilo nespojivo s nazorima tog vremena.
Ipak, kao član katoličke obitelji bio sam redovit na misi i veronauku. Zbog sukoba sa župnikom don. Marinom, upisao sam se na vjeronauk u Gospe od Pojišana kod pater Alberta i pater Kreše od kojih sam primio prvu svetu pričest u ljeto 1962.
Jedna manja prekretnica u mom životu bio je prelazak u 5. osnovne. Prilagodba na nove uvijete nije bila neki veliki problem, ali je je ekipa iz I.a osnovne podijeljena u dva razreda, zbog naglog povećanja broja učenika dolaskom oficirskih obitelji u naš grad. Kad sam pošao u prvi razred Split je brojio 48.000 stanovnika, a u petom ih je već bilo 75.000.
To je doba prvih televizora i prvih automobila. Otac je 1966 registrirao auto s brojem ST 51-34 (ukupan broj auta ispod 5000 u cijeloj današnjoj županiji)
Ništa mi u to vrijeme nije bilo teško i u svemu sam bio odličan. U sedmom sam primljen u omladinu, a u crkvi sam od biskupa don Frane Franića krizman.
Mnogo simpatija od kojih posebno ističem jednu Vandu, Mirjanu, Mariju i Olgu.
Bilo je to vrijeme reforme, kako ekonomske tako i političke. Stvari su bile slobodnije. Nosila se štafeta i majice crven-bijeli-plavi. Na kraju osmog odlučio sam se upisati u tehničku školu, smjer elektro slabe struje.

TEHNIČKA ŠKOLA(1967.-1971.)
Upisujem se u Tehničku školu “Nikola Tesla” odjel elektro, smjer slaba struja. Razrednik nam je bio poznati prof. matematike Alojz Tušek. Razred IV.a, 32 učenika na početku, uglavnom nepoznate face iz Splita, okolnih mjesta i otoka. U to vrijeme otac je počeo privatni posao, kamenolom, proizvodnja tucanika. Dobro je išlo, a ja sam mu svesrdno pomagao, pogotovu ljeti za vrijeme praznika.
Prvi razred mi nije bio tako sjajan, bio je pun razočaranja što se tiče školskih uspijeha, ali je zato ekipa bila odlična i meni je bilo odlično. Ostajali smo u gradu poslije škole na uru dvi i ludo se zabavljali.
Ovo je bilo razdoblje ludosti: ponekad bi pobijegli iz škole, picavali, počeli smo zalaziti u rijetke kafiće. Bili smo veoma bliski i povezani, pomagali jedan drugome u svemu i ostali zajedno sve do mature.
Veliki događaj bio je maturalni ples. Na kraju četvrtog sam odlučio, kao i većina mojih kolega, upisati Fakultet Elektrotehnike i strojarstva.

FAKULTET(1971.-...)
Želio jesam, ali uspio nisam. Niz sretnih i nesretnih okolnosti. U to vrijeme hrvatskog proljeća, mnoge su se stvari poremetile. Očev privatni posao je propao, zbog zavisti, zbog toga što je to tada još bilo prerano i zbog koječega drugog. Naravno, otac je očekivao novi prihod, a ne troškove. Tako sam ja odustao od studija.

VOJSKA
Bio sam pozvan u veljači 72., ali je zbog pojave boginja odgođeno do travnja. Prebolio sam boginje ali sam se zarazio jednom Slavicom.
Polovinom travnja sam već u Nišu, VP 7197-2 VE9, obuka za RR i UNF (Radio releji i uređaji nosećih frekvencija). Bio sam discipliniran i savjestan vojnik, često nagrađivan i pohvaljivan.
U prekomandu sam otišao s činom razvodnika u Makedoniju, mjesto Gorče Petrov blizu Skoplja. Bilo je već debelo ljeto i trava potpuno spržena u krugu ogromne kasarne. Odmah sam raspoređen za popravak uređaja kojih je bio prepun hangar. Do kraja ljeta većina toga je bilo popravljeno, što mi je donijelo pregršt nagrada i priznanja.
Bilo je teško ali sam stojički podnio sve kušnje i mjesec dana prije roka stigao natrag u svoj Split.

POSAO
Želja mi je bila najprije se iskupati, a onda naći posao, što u to vrijeme i nije bio neki problem, pogotovu za struku koju sam ja imao. Napisao sam samo dvije molbe. Jenda Hermesu, a druga Metalci, obadvije firme iz Ljubljane. Nedugo potom stigao je telegram iz Hermesa da dođem na testiranje. Uspješno sam okončao sve testove i dobio posao, s mjestom rada u Zadru. Problem je bio što sam u početku morao biti u Ljubljani radi obvezne specijalizacije za kompjutorsku tehniku, nešto potpuno novo i nepoznato. Po američkom sistemu, audio vizuelnom tehnikom, prošli smo u nekoliko mjeseci gradivo za čitav studij. Potpuno nove stvari iz digitalne tehnike, vrata, flip-flopovi, invertoti, terminologija. Nekako pred kraj godine, moji su mi javili da je stigla ponuda iz Metalke. Radno mjesto u Splitu. To mi je više odgovaralo iako sam bio zadovoljan u Hermesu, dapače prezadovoljan. U veljači 1974. prelazim u Metalku. Ponovo specijalizacije, priprema u Ljubljani, zatim MDS sistemi u Kolnu, te telekomunikacijska oprema Racal Milgo u Readingu. U međuvremenu sam se u ZPR-u, u klasi Mr. Mimice Stanka, osposobio kao programer za IBM Assembler. U Metalci sam do kraja 1989., stičući nova znanja, razne specijalizacije u inozemstvu, programski jezici, polako napredujući na poslu do vođe područnog odjela. Ne mogu se požaliti na uvjete na poslu, bilo mi je prekrasno. Krajem te godine dobijam ponudu od njemačke firme Computer Szepanski GmbH da budem njihov predstavnik za Dalmaciju. Iako uvjeti nisu bili mnogo bolji nego u Metalci, prihvatio sam novi posao jer sam želio nešto dinamičnije, nešto novo. Ponovo je trebalo obaviti specijalizacije iz sales managamenta, upoznavanje cjelokupnog programa IBM-a, kako prodajni, tako i tehnički dio. Napravili smo, u vrlo kratkom vremenu, potpuni preokret na području informatike u Dalmaciji i šire. Preuzeli smo gotovo svaki važniji računalni centar u cijeloj državi i uveli noviju tehniku i potpuno drugačiju organizaciju. Na mom području bilo je glavni posao srušiti bastion bivšeg Intertradea (Zastupnik IBM-a za bivšu Jugoslaviju) splitski ZERC. To je bilo političko i informatičko središte regije. Već 1990. preuzeli smo dio, a 1991. cijeli računalni centar. Poslije toga je bilo lako djelovati. Poslije ZERC-a, prodan je računalni centar DALMA, zatim Razvitak Metković, Koteks, Jadroplov, Dalmacijacement, TEF, Šibenka, te preuzeta većina postojećih računalnih centara. Radilo se o milijunskim iznosima, jer je u to vrijeme prosječan računalni centar koštao između 2 i 10 milijuna dolara. Samo od paušalnog iznosa za održavanje opreme pristizalo je oko 75.000 DM mjesečno. Raspadom Jugoslavije, a naročito početkom pretvorbe dolazi do poremećaja na tržištu. Prevladavaju interesi podobnih umjesto sposobnih, rušitelja umjesto graditelja. U tim okolnostima priklanjam se trendu i osnivam vlastitu firmu čija je osnovna djelatnost informatika. Perimar hardware d.o.o. je bila mala ali ugledna firma, koja je poslove obavljala korektno, brzo i temeljito. Osim što je preuzela poslove koje sam obavljao do tada za firmu Szepanski, proširila je program i na područje PC okruženja. U suradnji s nekoliko drugih firmi nastupali smo u zajedničkim poslovima na različitim projektima informatizacije. Tako je Perimar bio nositelj i glavni izvođač projekata Železara Split, Dalma d.d., Adriavinil, Adriachem, Studentski centar, Dalacijacement i mnogo drugih manjih. Zbog nemoguće konkurencije, damping cijena repromaterijala i opreme, neizvjesnosti naplate zbog nesigurnosti pravnog sustava i sve jačeg inspekcijskog aparata poslovanje je bilo na ivici rentabilnosti i sigurnosti te je bilo najnormalnije da se privremeno prestane s radom.

OBITELJ
Krajem ljeta 1974. (21.09.1974) stupio sam u brak sa Slavicom Petričević iz Omiša. Medeni mjesec smo proveli u Ljubljani i rezultat toga je kčer Višnja rođena 27.08.1975. Bili smo sretni.Ako nam je nečeg i nedostajalo ljubavi nije. Višnja je već dobro porasla kad je došao Špiro (26.07.1981.) njen brat, a naš sin. To je bilo naše najsretnije razdoblje. Kuća je bila puna života i veselja. Počeli smo graditi novu kuću koja nikad nije bila dovršena. Početkom domovinskog rata počinje se rušiti naš mali svijet. Posvećujem se više poslu nego što treba, a Slave se otuđuje i prkosi. Djeca primjećuju da nema više sklada među nama i da je atmosvera teška. Nedugo zatim višnja završava zdravstvenu školu i udaje se za Damira Radića. Odlaskom Višnje Slave se duhom potpuno odselila iz kuće. Početkom 1997. sve duže izbija iz kuće. Za novu godinu 1998. Špiro dovodi Karolinu, a Slave se ubrzo potpuno preselila k Višnji. Špiro maturira na Tehničkoj školi. Tako je potrajalo kojih dvije godine. U proljeće 2001, za Uskrs, Slave i ja se mirimo. Pristajem da odem živjeti kod nje u novom stanu. No trajalo je tek dva mjeseca. Napravili smo pauzu od par mjeseci i ponovo se pomirili početkom Listopada. S manjim trzavicama trajalo je sve do 12.06.2002. Tada sam opet otišao nezadovoljan njenim ponašanjem. Pokušao sam još jednom i skoro je uspjelo ali se sve konačno i nepovratno srušilo 29.09.2002. Prekinuo sam svaki odnos s njom i sa svime što je povezano s njom, zauvijek.