ALKA - MIT KOJI SE OBNAVLJA

Izbornik sakrij/pokaži

Kada se poslije podne na trkalištu pojavi povorka alkara i alkarskih momaka, uvijek zavlada dubok tajac kao da neki prastari zov prošlosti obuzme ljude. To traje samo kratko vrijeme, a onda se razlegnu pljesak i razdragani usklici. Momačka četa, u ritmu koračnice, dostojanstveno stupa. Brkati orijaši ne obaziru se ni lijevo ni desno, noseći na ramenima duge puške kremenjače, a za pojasom, u "zmijskom gnijezdu" (pripašnjači) kubure i handžare. Iza njih jaše četa alkara. Svi su alkari bogato odjeveni u stare plemićke odore iz ovih krajeva, s kalpacima od samurovine na kojima podrhtava bijelo čapljino perje. Konji, bogato ukrašeni, bijesno poigravaju frkćući i kopajući nogama. Počinje Sinjska alka, jedinstveno viteško natjecanje i u Hrvatskoj i u Evropi, koje se održava svake godine.
U kolovozu 1715. bitka za grad Sinj, strateški ključ glavnog puta prema moru, završila je potpunim porazom turske vojske. Tursko-mletački ili takozvani Mali rat, koji je trajao oko četiri godine suštinski je započeo i završio bitkom za Sinj, zbog čega ga neki nazivaju i Sinjski rat. Za ishod rata, odnosno bitke za sinjsku tvrđavu Grad, vezan je nastanak Sinjske Alke. U namjeri da povrati izgubljene položaje u Dalmaciji, ljeta 1715. godine, Turska je poduzela osvajački pohod preko planine Kamešnice. Podno njenih zapadnih obronaka prolazila crta razdvajanja zaraćenih strana, umjetna granica između Bosne i Dalmacije.

Prva na udaru turskoj vojsci našla se Cetinska krajina, u kojoj središnje mjesto zauzima drevna sinjska tvrđava Grad. Turski osvajači seraskera Mehmed-paše Čelića izbili su na zapadne obronke Kamešnice 23. srpnja 1715. godine, te se rasporedili duž cijele pogranične crte u Cetinskoj krajini - od Čačvine do Vrlike. Do 5. kolovoza, dok im nisu stigli topovi, bez kojih nisu mogli udariti na tvrđavu Sinj, uništavali su manja "morlačka" utvrđenja. Na prevaru su zauzeli tvrđavu Vrlika, a zatečeno stanovništvo pobili.

U sinjskoj tvrđavi Grad zatvorilo se oko 700 branitelja, dobro snabdjeveni i naoružani za dugu borbu.O događajima koji su se zbivali u toku ove znamenite opsade Sinja 1715. sačuvao se jedinstven dokument, Dnevnik, koji je vodio jedan od branilaca sinjske tvrđave, sudionik i očevidac svih tih događaja. Pisan je na talijanskom jeziku, jezgrovit, trijezan, a istodobno vrlo živ ("Giornale del blocco ed assedio della fortezza di Sign"). Orginal rukopisa čuva se u Arhivu Franjevačkog samostana u Sinju. U Dnevniku su registrirana sva najvažnija zbivanja koja su se odigrala otkako se turska vojska pojavila na Prologu (23. VII) dok se, nakon neuspjele opsade, nije povukla opet u Bosnu (15. VIII).
Veličanstveni pogled sa sinjske tvrđave na polje i okolicu omogućio je piscu da, kao s nekog vidikovca, promatra i zapazi sve što je neprijatelj tamo poduzimao, a istodobno, nalazeći se u tvrđavi, dobro je znao što se događa i kod branitelja. Dnevno se zapisuju sve akcije turske vojske pljačke, paleži, pokolj stanovništva i priprema za napad na tvrđavu. U Dnevniku se između ostaloga kaže:
"Sedmoga kolovoza oko dva sata dođe iz tabora glasnik, praćen jakom pratnjom, te, ustavivši se na nekoj udaljenosti od ograde, zaiska da bi predao pismo svoga gospodara našemu predstavniku. Bi u tu svrhu poslan kavalir don Ivan Grčić (Ivan Filipović-Grčić, Sinjanin, narodni borac i pisac). On primi četiri lista upravljena predstavniku i glavarima ove Krajine, a posebice vrhovnoj vlasti u pokrajini. Jedan od njih, otvoren, pisan na talijanskom jeziku, bi usput pročitan. Sadržaj mu je bio: serasker poziva našega Predstavnika da mu, prije negoli zagrme njegovi topovi, preda grad koji pripada sultanu. Ne učini li odmah ono što se od njega zahtijeva, neće kod njega naći smilovanja nego će sva gradska posada biti nabijena na kolac.
Pismo bude predano našem nepobjedivom Predstavniku, koji odgovori da mu je njegov general naredio neka ne prima pisma i neka odbije svako dogovaranje, nego da brani grad do posljednje kapi krvi sve posade. Glasnik se povuče i svi se spremahu na obranu.
Toga dana naš zapovjednik, saslušavši mišljenje odličnijih časnika, odredi da se napusti Kamičak (mala utvrda usred varoši Sinja u kojoj je bila predstraža nap. ured.), jedno zato što ga je s mnogih razloga bilo nemoguće braniti, a drugo stoga što se onom posadom mogla pojačati gradska posada. Ta je odluka bila odmah izvršena.
Ostali dio toga dana neprijatelj se pozabavio time da golemim četama konjanika osigura sve pridošle snage popalivši što je bilo ostalo kuća na obroncima bregova.
Iduće noći stupalo je pješaštvo prema tvrđavi noseći svežnje pruća i koševe za prokope, a s njima iđahu mnogi opkopari s motkama i željeznim lopatama koji u četiri sata počeše kopati rovove. Ali su dotle vazda bili ometani od neprekidne vatre koja se sipala s tvrđave puškama, granatama i kamenjem, te su se mnogi svaljivali u jarke koje su sami bili iskopali. Usprkos tome, ujutro u 6 sati ugledasmo da je tvrđava na puškomet okružena prokopima i da je izgrađen gotovo neosvojiv utvrđeni opkop, a nasuprot gradu bijahu smještene četiri baterije, od kojih je jedna tukla topom od 20, dvije topovima manjeg promjera, a četvrta sa dvije lubarde, od kojih je jedna bacala kugle 300, a druga 100 librica težine (0,45 kg). Sve su četiri bile pokrivene tako jakim koševima da im naše topništvo gotovo uopće nije moglo naškoditi.
8. kolovoza, dakle, neprijatelj, mnogim hicima pozdravi tvrđavu, ali ni ona nije oklijevala da mu uzvrati žestokom učestalom paljbom, čime mu dade na znanje kakvi su junaci njezini branitelji. Rečenog dana bi zapaljena varoš, osim nekoliko tvrđih kuća, u koje se smjestiše mnogi neprijatelji što iz barbarskih pušaka (chembi) ne dopuštahu nikomu u gradu da se približi zidu prelazeći s jednog mjesta na drugo, i mnogi su čak poginuli od takvih hitaca. Toga dana izgorješe i dvije crkve, zbog čega od žalosti proplakaše svi vjernici.
9. kolovoza Turci s još većom žestinom nego prije udarahu na grad hitajući bez prestanka bombe i pucajući učestalom paljbom, te je za malo sati unutarnji dio grada bio napola razrušen. Korlat i nova kula, koju je dao sagraditi ovaj gospodin Providur, morao je neprestano podržavati puščanu vatru da suzbije onu što je neprijatelji neprestano na nas obarahu.
Dana 10, 11, 12, i 13. kolovoza nastavi dušman, kao što je rečeno, udarati grad iz lubarda i topova i dovede nas u teško stanje.
Grad je već bio vrlo oštećen i zapao u krajnju nevolju, bio je izrešetan ne samo iznutra nego i izvana, spojni bedem dugačak 20 koraka samo što se nije srušio i otvorio široku lazu neprijatelju. Kako je naš zapovjednik dobro vidio da će neprijatelj pokušati izvršiti juriš, nije propustio da izda potrebne zapovijedi. Čemu se bilo nadati, to se i dogodi.
14. kolovoza u praskozorje navali na nas nebrojeno mnoštvo pješaka, za plećima im bijenu konjanici i rezervne čete da prilete gdje bi bila potreba. Najveći pokušaj bio je izvršen protiv Novoga i Staroga Korlata. I za malo je časaka neprijatelj toliko uznapredovao da je zasadio svoje zastave blizu Novoga Korlata. Ali, ni mi ne stajasmo skrštenih ruku, nego na njih oborismo živu vatru svake vrste i sa svih strana, da ih se mnoštvo svaljivaše na zemlju, žrtve našega gnjeva. To divlje jurišanje trajalo je dulje od tri sata, ali je ova junačka posada, koju su hrabrile riječi viteških zapovjednika, uvijek odbijala navalu. Napokon, Turci stadoše bježati glavom bez obzira, a da ih njihove paše s golim sabljama u ruci nisu više mogle nagnati da srcu u očitu smrt, nisu se usudili ni u logor povući nego na buljuke pobjegoše s onu stranu Cetine. Dobivši obavijest o nesretnom ishodu, serasker u isto vrijeme dade žurno bubnjati na zbor, i pošto sabra vojsku - a nedostajalo mu je mnogo pješaštva - mi očekivasmo cijeli dan da će na nas iznova i još žešće udariti. Ali se u tom očekivanju prevarismo, jer noću od 14. do 15. dana u najvećoj tišini diže on svoje topove i, uz pratnju cijeloga tabora, vrati se na sigurno u svoja prvobitna staništa, u Livno. Mi ostadosmo oslobođeni od opsade, premda vrlo žalosni zbog gubitka tolikih naših časnika i vojnika. Ali, neprijatelji nisu imali razloga da se raduju, jer njihova vojska, od dana kad se bijaše spustila u Cetinu pa do dana odlaska, izgubi više od 10.000 ljudi, između kojih vrlo mnogo visokih časnika ..."

Među turskim jurišnicima došlo do meteža. Pobunili su se što im janjičari ne šalju pojačanje, odnosno što i oni ne jurišaju, pa su počeli bježati. Ni među janjičarima nije bila bolja situacija, njihove redove kosila je srdobolja (dizenterija). U takvom stanju, u noći između 14. i 15. kolovoza, Turska vojska se povukla u neredu prema Kamešnici, a Sinj osvanuo bez ijednog živog osvajača. Na bojišnici je, prema navodima spomenutog "Dnevnika", ostalo preko 10.000 poginulih i umrlih osvajača, te velika količina oružja i ratne opreme.

Sinjani su kao svjedočanstvo i uspomenu na svoju veliku pobjedu ustanovili "živi" spomenik, Sinjsku Alku. Po uzoru na rasprostranjene igre tog vremena osmišljena je igra u kojoj su se svake godine na godišnjicu velike bitke i pobjede, natjecali vitezovi iz te bitke, a poslije njihove smrti natjecanje su nastavili njihovi potomci i nasljednici po junaštvu i domoljublju. Za metu je odabrana stilizirana podloga za stopalo sa sedla koje se je nalazilo na konju koji je zaplijenjen turskom serakser - paši prilikom opsade Sinja. Meta je nazvana "(H)Alka", što na turskom jeziku znači: prsten, obruč, kolut.

Sinjani čuvaju oružje, odoru i opremu, te ratne trofeje, da bi ih svake godine, u kolovozu, za vrijeme održavanja Alke, prikazivali kao opipljiv dokaz o velikoj pobjedi, o svom junaštvu i slobodarstvu. Alkarsko natjecanje satkano je od niza ceremonija, natjecanja alkarskih vitezova u gađanju Alke, trofejnog oružja, opreme i nošnje. Alkarsku povorku čine momci (pješaci) i vojvoda, njegova pratnja (konjanici) i alkari kopljanici. Alajčauš je vođa alkarske čete, a arambaša je vođa alkarskih momaka.

Iako je najvažniji događaj izlučivanje slavodobitnika, sve prateće ceremonije se međusobno isprepleću i dopunjuju da tvore jedinstvenu predstavu slave i kolorita. Treba naglasiti da se Alkarske svečanosti održavaju u ambijentu u koji su smješteni: drevna sinjska tvrđava Grad, pomoćna tvrđava Kamičak, Alkarski dvori, Alkarsko trkalište i niz drugih prostora, što zajedno sa učesnicima - alkarima i alkarskim momcima i razdraganim mnoštvom u gledalištu i ulicama čini poseban sklad i čar, kakvi se mogu doživjeti samo u Sinju i samo toga dana kada se održava Alka. Otud i naziv Sinjska Alka, kao izvorni i vjerodostojni pokretni spomenik kulture.

Alkarske svečanosti održavaju se svake godine u prvoj nedjelji kolovoza i traju tri dana. Prvi dan je natjecanje alkara za Baru, a drugi dan za Čoju koja je generalna proba za glavno alkarsko natjecanje trećeg dana, Alku. Alkar u punom galopu gađa alku kopljem. Alka ima dva koncentrična željezna obruča povezana s tri kraka, tako da je razmak među obručima podijeljen na tri jednaka dijela. Središnji najmanji obruč vrijedi tri boda, gornje polje dva, a dva donja polja po jedan. Slavodobitnikom postaje onaj tko u tri trke Alke skupi najviše punata (bodova).

- Statut viteškog alkarskog društva iz 1991. g.

- Statut Sinjske alke iz 1833. g.

- Alkarske svečanosti

- Rječnik tuđica, dijalektizama i najvažnijih stručnih izraza koji su povezani sa Sinjskom alkom