Biblioteka "Drveniški libri" - Libar 2

Luka Meštrović

U ferati za Auckland

Tici su znani njeni puti
Nemire, strepnje, strasti, razočaranja i sumnje pretakao je Luka Meštrović u stihove koji ga otkrivaju kao čovjeka iznimnog životnog iskustva,
začaranog, ljepotom i tugom života, oslobođenog i slobodnog unatoč okovima i trnju naših vjetrometina, mislioca i lirika, svjesnog težine i odgovornosti svoga puta koji spremno priznaje kako je suvišje čovik svetac da bi bija i unatoč tome što od povoja nosi samo pad zna što znači letjeti.

"Gmizavac ne zna leta čari,
Visina njegov pogled smuti,
Slobodnu dušu ona žari,
Tici su znani njeni puti."
(Iz pjesme Pegaz bez krila)


Jezik ove poezije je izdašan, izraz slikovit i metaforičan, stih, i kad nije vezan, zvonak i ritmičan. Čakavski supstrat ne čini zbirku nerazumljivom i ne svodi njezine čitatelje na uski krug sve rjeđih izvornih govornika, naprotiv, on svjedoči kako se i na malom jeziku mogu pisati pjesme čije teme prelaze okvire zadanog mu mikrokozmosa, a riječi skrivene "U ferati..." i otrgnute zaboravu mogu obogatiti i ne samo čakavske rječnike.

Marina Čapalija
U ferati za Auckland

Svojoj dici – Osibu, Ivanici i Mikuli

Crni labudi odmaraju na mirnoj površini zaliva Porirue,
jesen se zavukla u krošnje bilogorice.
San san s uspomenan
dok zapuhana ferata Wellington – Auckland
budi jutarnju bonacu.

Sunce se sforcaje ogrijat zemlju između dvi naoblake,
fortunali iz Kukova Prolaza
potajali su se s one bande Južnoga Otoka.
Kapiti, u sivome veštidu, prkosi kurentima
i čuva duše Maorskih ratnika.

Aotearoa isparava u neočekivanoj vedrini,
dok misli lutaju dibljun Patagonijun
i legendarnun Dalmacijun.
Sve je blizu osin Svetoga Grgura Ninskoga, Splita
i davno srušene barake u Mejan. Pod Kosun 31,
tamo je rođen moj Osib,
tamo smo odresli.

Uzalud me je doziva duh oca
u mraku hotela Radison, Port Vila, Vanuatu,
onoga Šetebra '91,
Kad je već počelo novo krvarenje na Balkanu.
Pošutija san se potan ispod vriloga lancuna
i nisan se odazva,
jer rano je za višni počinak
i prazna tumaranja u Carstvu Mrtvih.
Ko bi se radova mojoj Ivanici?
Ča bi reka moj Mikula da ga ostavin nerođena.
Ko bi jih vodija na obiteljske izvore,
priko Kačine u Pernatice,.
kroz progone zaresle u pelin i ošljarinu,
ko bi jin razgonija vihore na Konalu Bigl
i otvara plave visine na Krlsto Redendoru?

Godine pritiskaju ramena - ali nima pridaha.
Stare rane nisu zaresle, a nove nadolazu.
još puno ljutih bitak računa na me.

Put je dug,
a mi smo tek arivali u Otaki,
Prid nan je Levin,
iza nas Paraparaumu.
U duši tvrda stina
i bilo pero Tonovoga kaleba sa Macaknare,
ča visi na zidu kamare u Karoriju.

Ferata priši kroz obasjane doline.
Svud okolo razlije se zeleno zelenilo Zelanda
poštrapano snižnin pahljima prignutih ovac,
dok u mislima drugujen sa Siverun
i daljinan punima izazova i tajni.

U ferati Wellington - Auckland Nedilja ujutro, 10. 4. 1994.

Berači maslin

Materi Ruzariji Nani

Kraj moje kuće
Jutros su pasali berači.

Šćape duge i skale su jemali
I žene s konistran na glavi
I kozu na motuzu su vodili.

Uz fijuk bure,
Pisme ka jauci,
Pučina pogled jin draži.

Strpljivo kupu
Jedan po jedan
Uljasti plod,
Jedan po jedan,
A grize smrznuti zrak.

Zgrčeno tilo.
Hrapave ruke.
Kamena lica.

Nebo i stinje:
Sivo, zatvoreno, gluho.

Od krvi, znoja i suz,
Crljena, mokra i tepla
Zemlja hraniteljica.

Uvečer opet,
Kraj moga doma
Pasali su berači - pogobljeni.

I sutra će
Kraj moje kuće
Pasat berači.

Dva ribara

Ocu Mikuli

Noć,
Jugo,
Kiša,
More.

Iskidano nebo,
Savijena škina,
I ledene koprcave ribe.

Tajanstvene dubine,
Umor
I mutna svitlost ferala.

Pljuskanje vesal,
Beskrajno duga mriža.
Krmeljive pospane oči
I svud:
Umideca,
Slanilo,
Tama
I ufanje.

Dva života,
Jedna borba
Za puno životih.
Uvelo je cviće u pitaru


Uvelo je cviće u pitaru,
Điran roza i gariful bili,
Điran roza i gariful bili,
Usahla je s njin i ljubav moja,
Uvelo je cviće u pitaru.

Ka' san iša na duboko more,
Moje cviće nisi zalivala.
Moje cviće nisi zalivala,
Nego si se s drugin morbinala.
Ka' san iša na duboko more.

Zaplakaću na škafu o broda,
Neka Ti je gorka suza ova,
Neka Ti je gorka suza ova,
Bezdušnice, moja nevirnice,
Zaplakaću na škafu o broda.

Zajidriću tužan niz pučinu,
Suho cviće na srce ću metnit,
Suho cviće na srce ću metnit,
Ne bi li mi ope procvitalo.
Zajidriću tužan niz pučinu.
Črčak

Po vas dan črči ludonja črčak,
Resi drači bankete i slavlja,
Blaga svoja u pismu je svija,
A za sebe ništa ne ostavlja.

Vitar prožimlje život trošni,
A kiša mu obraze mije,
Iz očiju mu tuga tuži,
Plamenin glasun poezije.

I pisnik piva u gluhin mraku,
Baš ka i črčak u ognju sunca,
Dok dušu svoju drugima daje,
Njegovo srce plače i puca.
Pegaz bez krila

Zašto Zoru ne zoven Noći,
Prodajen krilatog konja svog,
Pazarun sutra moran proći,
Bez krila biće krilati Bog.

Gmizavac ne zna leta čari,
Visina njegov pogled smuti,
Slobodnu dušu ona žari,
Tici su znani njeni puti.
Ako se vratiš u Chile Chico

Matildi iz Patagonije

Ako se vratiš u Chile Chico
Nećeš višje zateći mene,
Možda od Pedra Mitnice saznaš,
Da san otiša zbog jedne žene.

Dvaput san jaha u Sarmiento,
Jer san načuja da si tamo,
Skoro san konju polomija noge,
Praznu kolibu naša san samo.

Sad kažu da si nikud na Norte
I da te moru uspomene,
Da jemaš dvi lipe ćeri,
Od kojih rubia sliči na mene.

Partiću i ja za Pampa Seca,
Čekan samo da malo ojuži,
Ostavi šteriku kraj ponistre,
Da mi ka lanterna posluži.
Jesenjski suton


Utihli su vinogradi,
A obzorje magle mutu,
Tiče odselile na jug,
Mornar na daleku putu.

Grgolji more u tamnoj škrapi hridi,
Crni se silueta kamenog školja,
Pastirica stado na počinak vodi,
S mašklinun težaci gredu iz polja.

Ori se kaleba krik i nestaje u gluhoći,
Pučina široka, klonula, stere se u noći,
još samo umorni ribar ostaje u samoći.

BILJEŠKA O AUTORU

Luka Meštrović rođen je u ribarskoj obitelji 19. ožujka 1942. godine na otoku Velom Drveniku/Zironi. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Splitu. Diplomirao je na Fakultetu ekonomskih znanosti (makroekonomski smjer) u Zagrebu. Nakon završetka studija, kao ekonomski emigrant živio je u Beču i Torontu.
Od 1973. godine u službi je vanjskih poslova bivše SFRJ kao karijerni diplomat. Do raspada Jugoslavije službovao je u Kini, Sudanu i Argentini. Agresija na Hrvatsku zatekla ga je na dužnosti šefa ambasade u Wellingtonu na Novom Zelandu.
Početkom 1991. stavio se u službu nove hrvatske države. Samoinicijativno je osnovao i vodio patriotsku grupu Libertas čijom je zaslugom Novi Zeland među prvim vaneuropskim zemljama priznao Republiku Hrvatsku ujedno zatvorivši ambasadu SFRJ i odbivši priznati novostvorenu SRJ. Zahvaljujući grupi Libertas ništa od vlasništva bivše Federacije (zgrade, umjetnički predmeti, arhiva i dr.) nije palo u ruke tadašnjega beogradskog režima, kao što se to dogodilo u drugim zemljama, nego je zapečaćeno i stavljeno pod zaštitu novozelandske Vlade do konačnog dogovora između bivših jugoslavenskih republika.
Sa svojom obitelji, 1992. godine dobiva stalno nastanjenje (Residence) u Novome Zelandu.
U svibnju 1994. jugoslavenske vlasti konfisciraju mu stan u Beogradu, koji mu još nije vračen.
Godine 1995., na osobni poziv predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, koji je tada bio u posjetu Novome Zelandu, vratio se u Hrvatsku i započeo s radom u Ministarstvu vanjskih poslova RH.
Godine 1996. postao je prvi hrvatski ambasador u Brazilu, a zatim i prvi hrvatski ambasador u Venezueli. Nosilac je najvišega državnog odlikovanja Republike Venezuele. Kao nestranački kadar, zbog političke nepodobnosti, sadašnja hrvatska vlast povukla ga je u jesen 2000. s mjesta generalnog konzula RH u Republici Turskoj i praktički izbacila na ulicu ostavivši ga bez ikakvih primanja.
Krajem 2001. aktivirao se u politici. Izabran je na dužnost predsjednika stranke Dalmatinska Akcija (kao jedini predsjednik jedne hrvatske političke stranke koji je na Burzi rada i koji živi izvan nekog od urbanih centara). Sa supnigom i maloljetnim sinom stalno je nastanjen na Velome Drveniku.