U trogirskom akvatoriju pred tupim poluotokom što ga na zapadnom kopnu čini crta Marina - Rogoznica, prostire se desetak otoka i otočića, Od njih su danas naseljeni Drvenik Veli i Drvenik Mali, no u staro doba, izgleda, da ni jedan od njih nije bio napučen. Od manjih otočića - zvanih škoji ili škojići - neki su biološki sasvim pusti, na njima ništa ne raste niti živi, osim gušterica, priobalnih priljepaka, račića i algi koje mogu odoljeti udarima jačih morskih valova. Nešto veći otočići obrasli su borovinom i makijom, ali ne pružaju pogodne uvjete za naseljenje čovjeka.
Tek tri najveća otoka među njima pokazala su se izdašnim za ljudski boravak, a to je, osim Drvenika Velog i Malog, još i otok Sv. Mihovila Arhanđela, kratko zvan Arkanđel. U starom je vijeku Veli Drvenik nosio ime Proteras, pa Zirona, Zerona i Gerona i nije bio nastanjen ljudima. Obrastao gustom borovom šumom, česminom, smrekom, rogačima, smokvama, maslinom, planikom, makijom te raznim zelenim biljem i drvećem (odatle mu ime!), ali bez kapi vode, nije mogao biti gostoljubiv za čovjeka. Tamo su zalazili susjedi i ribari radi sječe drva, a smatrali su ga općim dobrom kao i ostale škoje, čini se da su ipak u ljetno doba tamo svraćali i čobani s kopna pričuvati svoju stoku (ovce, koze, magarce, volove). Za sebe su gradili "u suho" privremene nastambe od kamena, uz njih apsolutno nužne bunare za sakupljanje kišnice, a za svoje "blago" potrebna pojila.
Mali Drvenik je dijelio sudbinu Veloga. Ni on nije bio naseljen, ali kao šumovit pružao je utočište ribarima i pastirima. Naravno, kao i svi otoci, bio je i laki plijen morskim gusarima. Njegovo je prvo ime u mapama i knjigama bilo Plancha, a od okolnih stanovnika nazvan je Ploča. Tek u XIX. st, dobio je od austrijskih činovnika ime Drvenik Mali zato što je susjed i dio župe Drvenika Velog.
Treći i najmanje naseljeni otočić jest Arkanđel, smješten zapadno od Malog Drvenika. Djelomilno ošumljen te oskudan prostorom, plodnom zemljom, biljem i vodom također nije pružao pogodnosti stanovanja. Ne znamo niti za njegovo ime u prastarim vremenima. Prema dokumentima, o kojim ćemo ovdje govoriti, u starom i srednjem vijeku je nosio ime Ficus, što bi na hrvatskome značilo "Smokva", dakle nešto kao Smokovik ili Smokvica. Tek onda kad su ga uzeli za svoj boravak neki pustinjaci, a kasnije i benediktinci, pa na njemu sagradili svoj mali samostan (eremitažu) i crkvu Sv. Mihovila Arhanđela s malom kulom-zvonikom, dobio je današnje ime.

Naseljenje Velog i Malog Drvenika ...na vrh stranice

Kako su svi spomenuti otoci bili u posjedu vladara - rimskih, hrvatsko-ugarskih i mletačkih - susjedi na kopnu, Čiovu i Šolti nisu smjeli uzurpirati to otočko zemljište. Od god. 1409., kad je Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju Veneciji, ovim otocima stalno vladaju trogirski knezovi pod suverenitetom mletačkoga dužda. Kako se trogirska komuna smatrala vladaricom i vlasnicom svih otoka u njezinu zaljevu, susjedi nisu smjeli tamo staviti svoju nogu.
Najbliži susjedi Drvenika na kopnu jesu naselja O r i / h / o v i c e, smještena odmah preko puta trogirskog kanala sa zapadne strane. Oriovica je još staro rimsko naselje s grobištem, koje su napučili Hrvati došavši na Jadran. Spočetka su cijeli taj široki poluotok nazvali Bosiljina ili Bosoljina, a neko kratko vrijeme i Drid. Samo naselje Oriovica nalazi se na jednoj maloj uzvisini iznad viniške morske vale. Cijela ondašnja župa Oriovica sastojala se od mnogih zaselaka, medu kojima se ističu svojom plodnošću i napučenošću Opatija (Abbazia) i Biskupija (Vescovado). Prvi nosi ime po svom vlasniku, benediktinskoj opatiji Sv. lvana u Trogiru, a drugi po trogirskoj biskupiji kojoj je pripadala. Odmah do njih na sjeveru nalazi se selo Bosiljina, danas Marina.
Osim feudalne podložnosti, za stanovnike Oriovice nije bilo posebnih problema sve dok nisu Turci počeli osvajati Dalmaciju. Nakon što su pokorili Grčku, Bugarsku, Makedoniju, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, došao je koncem XV. st. red i na Dalmaciju.
Budući da su stari i dobro utvrđeni dalmatinski gradovi bili tvrd orah za Osmanlije, ovi su se onda osvećivali i naplaćivali pljačkom polja oko Splita i Trogira, odvodeći u ropstvo zarobljene ljude, pa i djecu. Pri kraju XV. st. turske su provale i pljačke učestale, tako da je neko kraće vrijeme g. 1501. bila zauzeta i Bosiljina, pa su trogirski biskupi bili prisiljeni sagraditi onu glasovitu kulu za obranu mjesta. Kako Turci nisu bili prijatelji mora, tada su jedino otoci bili sigurni od najezde okrutnih osvajača. Za prvih turskih provala pučanstvo Oriovice, Opatije, Biskupije i Bosiljine sklanjalo se na obližnje otoke s nadom u povratak čim prođe turska opasnost. No kako su Turci sve češće upadali sve do same morske obale, izbjeglice su se morale zadržati stalno na otocima. Naseljenici Arkanđela našli su na svom otočiću već sagrađenu crkvicu Sv. Arhanđela, a stanovnici obaju Drvenika nisu imali nikakve bogomolje. Stoga su ostali bjegunci odmah sagradili u Velom Drveniku crkvicu na predjelu Mandroč. Kad je pak sazrela odluka o stalnom naseljenju otoka, sagradiše na malom brežuljku usred luke oko g. 1500. novu, nešto veću crkvu, posvećenu sv. Jurju svome starom zaštitniku s Oriovice.
Uprava Trogira, naravno, nije bila zadovoljna turskim zulumom, pa tako ni situacijom stvorenom općim metežom, raseljavanjem i zauzimanjem dotad pustih otoka. Napučenje otoka potpuno je poremetilo dotadašnji faktički i pravni red na njima. Trogirska se komuna osjetila ugroženom u svojim vlasničkim interesima, ali nije mogla ništa poduzeti protiv opravdanog naseljenja njezinih otoka. Život i spas ljudi bio je vrhovni zakon. Tako je i mletački senat još g. 1463. dao opću naredbu da "za oružje sposobni" ostanu na kopnu, a da se "nepotrebno pučanstvo" preseli na otoke. No, reda radi, trebalo je i pravnim putem ozakoniti novo stanje stvari.

Temeljna povelja Drvenika ...na vrh stranice

U tome su trogirskoj vladi pritekli u pomoć i sami nehotični uzurpatori njezinih otoka. Pri ruci im je bila i trogirska Crkva. Poštujući neizbježivo činjenično stanje, trogirski im je biskup dozvolio preseljenje župnika u Drvenik i gradnju župne crkve. Po svoj prilici drvenički župnik je bio - via facti - dotadašnji župnik Oriovice, koji je morao bježati skupa sa svojim župljanima. U god. 1521. to je bio trogirski kanonik don Matej Flori, jer se te iste godine on zajedno s glavarima 27 doseljenih obitelji obratio trogirskoj vladi s molbom da drveničkoj crkvi i prvim doseljenicima na zakoniti način udijeli jedan dio otočnog zemljišta na trajno obrađivanje.
Toj opravdanoj želji i potrebi bjegunaca trogirska je komuna udovoljila posebnim aktom, kojeg bih ja nazvao-zbog njegove važnosti - t e m e l j n o m i m a t i č n o m p o v e l j o m D r v e n i k a. Jednako tako bi se ova povelja mogla imenovati i krsnim ili rodnim listom svih Drvenčana kao nove zajednice.
lsprava je sačinjena 28. rujna 1521. g. u kancelariji trogirskoga kneza Georgia pred svjedocima I. L. Dragačem i J. Leonardi, trogirskim plemićima. Listinu je napisao kancelar Ananzo, a pečatom odobrio i potvrdio službeni "examinator" lvan Mladeus. Ovom poveljom, u ime mletačkoga dužda, knez i zapovjednik trogirske komune, kao vlasnice Arkanđela i obaju Drvenika, daje u najam šest vretena obradive zemlje na spomenutim otocima drveničkoj župi i svakom glavaru od 27 doseljenih obitelji te svim njihovim potomcima, sa svrhom da je obrađuju i da na njoj žive. Za uzvrat, spomenuti težaci će davati trogirskoj općini svake godine jednu šestinu grožda što ga uberu u svojim vinogradima te još jednu šestinu žita što ga uzgoje. I ništa više.
Trogirski knez obrazlaže svoju odluku trima razlozima. Prvi : korišću prejasne Mletačke republike; drugi: odanošću seljaka toj prevedroj duždevini, te treći: potrebom težaka da prehrane sebe i svoje obitelji. Kako je očevidno jedini i glavni razlog najma zemlje -prehrana ljudi - u ispravi dolazi na posljednje mjesto. Signum temporis! To je kratki sadržaj ove temeljne povelje, značajne za povijest drveničkih otoka.
Nažalost, moramo dodati da nam spomenuta listina nije očuvana u svom izvornom izdanju.
Original se u ovom petstoljetnom razdoblju izgubio, ali nam je njegov sadržaj sačuvan u dva autentična prijepisa, tj. rukopisne kopije. Doduše, ni prijepisi nisu cjeloviti, ali na sreću prvoj manjka samo konac, a drugoj samo početak, tako da ipak u njima nalazimo cjelinu izvornog dokumenta. Da cijela stvar bude jasnija, ovdje ćemo donijeti najprije preslik obiju kopija, njihovu transkripciju iz originala, a zatim njihov prijevod na hrvatski. Procijenivši vjerodostojnost obiju kopija, na kraju ćemo iznijeti rezultate izvršene analize svih dokumenata.


Prijepis prvog dokumenta ...na vrh stranice

Prvi arhivski dokument ili prva kopija sastoji se od dva lista, odnosno četiri stranice. Ispisana je rukopisom samo prva stranica svakoga lista, a na poleđini drugoga lista, tj. na str. 4, masnim je brojkama napisano »1738«, ali dva puta prekriženo. Još se pri vrhu jedva naziru dva nečitka slova, a odmah do njih sasvim čitko «evich», dakle završetak nekog prezimena. Pri vrhu lijevo ja sam dopisao, prigodom proučavanja i sređivanja arhiva, svojom rukom: «Original iz g. 1521, v. br. arh. 163, g. 1769». Naime, pronašao sam ovu prvu kopiju među spisima arhivskog godišta 1769., u sveščiću br. 163. Još je zanimljivo spomenuti da na vrhu prvog sačuvanog lista nalazimo brojku 4, a na drugome brojku 5. To znači da su ovoj kopiji prethodila još 3 lista, čiji bi nam sadržaj bio jako interesantan.

Evo sada preslika prvoga ručnog prijepisa:

Ovdje se, nažalost, text prekida, pa nam tako manjka sljedeća stranica, na kojoj se nalazio završetak ovog dokumenta. A sada evo transkripcije gornjega preslika u današnjoj latinici:

Copia, tratta d'un altra simile autentica, esistente presso, e nelle mani de'Capi della Villa Zirona. Exemplum ex publico, praesentato ex Offo Cancellariae per Stephanum Millicich, ad instantiam D'ni Antonij Caputgrosso. Nos Alexander Georgio pro lllusrmo, et Excmo Ducali Dominio Venetiarum et Tragurij, suisque Districtibus Comes, et Capitaneus. Audita humili requisitione Vendi' D'ni Matthaei Florij, Canonici Tragurij, ac Parochiani lnsularum Zironae, Planchae et Ficus, Districtibus Tragurij, nec non infrascriptorum Villicorum, comorantium super dictis lnsulis Illusmi Ducali Dominij praelibatis, petentium instantissime sibi, et cuilibet ipsorum heredi ad laborandum, et pastinandum bonis Vitibus, et arboribus fructiferis Vretenos sex terreni super dicta lnsula Zironae, respondendum sextam partem

Uuarum, paratam in Vineis, Camerae praedictae, vel Datiarijs pro tempore existentibus, quorum supplicantium nomina sunt

Gregorius Millicich Gastaldio

Joannes Gelinich

Jacobus Skarich

Joannes Mlacich

Jacobus Mlacich

Jacobus Cunzarich

Nicolaus Devich

Jacobus Novosevich (ili Nonosevich}

Petrus Marusich

Paulus Obadovich

Simeon Dujmovich

Bogdanus Bogoslavich

Martinus Rusich

Jacobus Decovich

Juraj Cernaich

Georgius Gelinich

Andreas Gerlicich

Mara Lucichia

Jacovizza va qm Petri Margharicich (ili Marglaricich}

lvanizza va qm Matthaei Gliubich

Juanna Percovichia va qm Ouirini

Dragoje Millicich

Filij haeredes qm Pauli Millicich

Nicolaus Gelinich

Georgias Scancovich

Jacobus Dobrilovich, et haeredes praedictorum omnium.

Et quod de alijs fructibus nascentibus super dictis Terrenis plantandis nil respondere debeant Camerae praedictae, nec Datiarijs. Unde attenta extrema paupertate dictorum supplicantium, qui se reduxerunt super dicta Insula ob incursiones, et praedationes Turcarum, ac eorum fidem, et devotionem quam habent erga Illusmum Ducale Dominium, et ut habeant causam habitandi dictas

Ovdje se na dnu stranice prekida text s riječju »dictas«, s načinom tipičnim za nastavak texta, ali ovoga više nema, kako smo već rekli. Već na prvi pogled je vidljivo da je rukopis lijep i čitljiv. Nejasan je samo u tome što istim grafemom »n« piše dva različita slova, tj. n i v. Prva je rečenica napisana na talijanskome, a sve ostalo na dobrom latinskom jeziku. Doduše, stil nije ciceronski, rečenice su duge, bez stilske dotjeranosti, s pretjeranom upotrebom zareza, no gramatički su ispravne a sadržajno razumljive. Tek su u nekim slučajevima nejasne, kao npr. u frazi «pastinandum bonis vitibus». U textu ima i po koja nedosljednost: kad se govori o bijegu na otoke, nekada se rabi jednina / »super dicta insula«/, a nekada množina / »super dictis insulis«/.

Na kraju moram spomenuti i jednu svoju pogrešku. U vrijeme pronalaska ovoga texta ispred posljednjeg imena drveničkih molitelja ja sam nadodao brojku 27 /mea culpa!/.

Prijepis drugog dokumenta ...na vrh stranice

Pored prve kopije, koju smo upravo prikazali, u župskom je arhivu Drvenika pronađena i druga kopija istog originala iz 1521. I to je naša sreća, jer u njoj nalazimo i svršetak istog originala s kolofonom. Na taj nam je način izvornik ipak poznat u cjelini. No šteta je što nam nedostaje početak ovoga drugog prijepisa jer bismo iz njega možda mogli saznati radi li se o istom vremenu i povodu prepisivanja ove druge kopije. Je li i ona nastala zaslugom Stjepana Miličića i Antuna Caputgrosso, ili čijom drugom?

Naime, ovoj drugoj kopiji nedostaje prva stranica prvog lista, a sačuvani text počinje s prvom stranicom drugoga lista s imenom Ivane Percovich ud. pok. Kvirina. Ovaj list je ispisan s obje strane, a završetak dokumenta je na sljedećem listu. I ova je kopija na latinskom jeziku, ali pisana grubljim i manje čitkim slovima, kao da je sačinjena na brzinu. Kopija nam je ipak silno dragocjena zbog njezina kolofona. Evo njezina texta u presliku:

A sad evo moderne transkripcije gornjega preslika:

Juanna Percovichia v. q. Quirini

Dragoie Millicich

Filij heredes q. Pauli Millicich

Nicolaus Gelinich

Georgius Scancovich

Jacobus Dobrilovich, et heredes praedictorum omnium.

Et quod de alijs fructibus nascentibus super dictis terrenis nil respondere debeant Camerae praedictae, nec Datiarijs. Unde attenta extrema paupertate dictorum supplicantium qui se reduxerunt super dicta Insula ob incursiones, et praedationes Turcarum, ac eorum fidem, et devotionem quam habent erga Illsmum Ducale Dominium, et ut habeant causam habitandi dictas Insulas ad utile, et commodum Dominij praedicti ac alimentare se, et familias suas. Tenore praesentium auctoritate Magistratus nostri, per nos, et in Regimine successores, damus, concedimus atque impartimur supradicto Parochiano ac Villicis supra nominatis, et heredibus suis, et cuilibet ipsorum, ad laborandum et pascinandum bonis vitibus, et arboribus fructiferis vretenos sex terreni in dicta Insula Zironae pro quodlibet ipsorum, cum hoc, quod annuatim respondere debeant dictae Camerae, sive Datiarijs sextam partem Uuarum paratam in Vineis, et quinque pro se retinere. De alijs autem fructibus quibuscumque nascentibus super dictis terrenis plantandis nil responderedebeant nisi de bladis sextam partem, et quod non possit eis nec eorum alteri/?/ auferri catia pro cistis, nec poni pudarius,. et hoc ad beneplacitum Sermi Ducalis Dominij. In quorum fidem praesentes fieri iussimus, divique Marci sigilli impressione muniri.

Datum Tragurij in Sala Platij residentiae nostrae die 28. septemrij 1521.

Praesentibus ser Joanne Laurentio Dragatio, et Jacobo Leonardi

Locus sigilli Sti Marci Emericus /?/ de Ananzo CancS nots Substs Joannes

Mladeus Coadr ex. its /?/

Giuseppe Monti Canc Civile di Trau ha copto sottoscrito

Kako je odmah vidljivo, druga je kopija pisana ružnijim rukopisom, možda prepisana na brzinu, svakako od neke druge osobe. Ipak se obje lijepo nadovezuju i nadopunjuju. U ovom drugom prijepisu nalazimo uobičajenu i svečanu formu davanja: «damus, concedimus atque impartimur». Dva posljednja glagola ublažuju sematsku snagu prvoga: ovaj akt je koncesija siromašnim seljacima uporabe zemlje, ali nije dar u vlasnost. Isti dokument precizira da svaki težak s obitelji dobiva šest vretena zemljišta na obradu. Komentator Baradinih T r o g i r s k i h S p o m e n i k a, Marin Berket, tumači da je koncem srednjeg vijeka trogirsko vreteno ili vrit iznosio 773,66 m2, a splitsko nešto više, tj. 853,13 m2. Ova je zemljišna mjera još i danas živa u seoskom puku. Listina nadalje veli da se težačka podavanja vlasniku moraju predavati godišnje, i to samo jedna šestina grožda i jedna šestina žita. I nema drugih daća. Nažalost, povijest nam Drvenika pokazuje da su zakupci (datiarii, tal. datieri) često znali postavljati težacima i neke druge namete, zbog čega je dolazilo do svađa i sudskih sporova. Slične su trzavice često dopirale i do providura u Zadru, pa i do dužda u Mlecima. U citiranoj povelji nejasna je pojava riječi »alteri« (drukčije se ne može čitati) koja dolazi iza izričaja »nec eorum«. Nije poteškoća toliko u njezinu čitanju koliko u njezinu značenju. Onako «sicut stat et jacet» neprikladna je, nespretna i nejasna. Po savjetu prof. Berketa prevodim je s «bilo kojim od njih», ili bi se možda moglo kazati «nekome od njih». Odmah zatim dolazi još jedno «mračno» mjesto: »auferri catia pro cistis«. Glag. «auferri» ima značenja: odnijeti, odvlačiti, od/uzeti, ugrabiti, otimati, zakinuti, pa i prevariti. Pošto se ovdje radi o tome da gospodar sa svoje zemlje legalno uzima svoj zakoniti dio plodova, u prijevodu trebamo dati tom glagolu blaže značenje - uzeti. Ako bismo htjeli biti još blaži, mogli bismo ga prevesti i s glagolom «mjeriti», jer iza njega dolaze mjere «catia» (neolatinizam od venecijanskoga »cazza«) i «cistis» (lat. cista, tal. cesta = koš, košara, u dijalektu kofa, krtol). Zato mi se čini da je pravo značenje gornje fraze: gospodarevi zakupnici ne smiju od seljaka uzimati vlasnikov dio mjereći ga kacama namjesto košarama. Možda još jednostavnije: plodove (grožde i žito) treba mjeriti košarama, a ne kacama, koje obično imaju veću zapremninu. Glede riječi »pudarius« nema lexičkih problema. Ona dolazi od grč. pedon (pod! tlo, zemlja, zemljište), a preko talijanskoga «podere» (posjed, imanje uzeto u najam) ušla je u hrvatski jezik kao posuđenica pudar. Ona znači isto što i poljar, čuvar zemljišta ili vinograda. U textu je ipak jedna mala nejasnoća: zašto pudar ili poljar ne bi smio biti nazočan mjerenju plodova? Možda zato što je poljara dužan nagraditi obradivač vinograda, što je bilo na štetu težaka. Posljednje se poteškoće nalaze u imenu kancelara i ulozi examinatora. De Ananzovo ime nije jasno. Ako početnom slovu manjka prednja kvačica, mogao bi se čitati kao Dominicus. Ovako kako je napisano najviše naliči velikom slovu E (što se upotrebljava u istom dokumentu), pa bi se ime moglo odgonetati kao Emericus ili možda Enricus. Kod supotpisnika Mladeusa je dvojbeno čitanje kratice na kraju njegova potpisa, koje glasi «its», a čije značenje ne znamo, osim ako nije možda kratica etc ili ets. Kako je za valjanost isprave morao biti prisutan i examinator (ispitivač, ovjerovitelj) akta, ovdje lvan Mladeus obavlja funkciju pomoćnika ispitivača. Posljednje ime u ispravi - Giuseppe Monti - potpis je prepisivača isprave. Montijev dodatak je učinjen na talijanskom jeziku, što znači da je prijepis izvršen barem jedno stoljeće kasnije kada latinski polako ustupa svoje mjesto talijanskome. Tako se prva rečenica prve kopije jezično slaže s posljednjom rečenicom druge. Obje su na talijanskome.

Prijevod obiju kopija ...na vrh stranice

Poslije analize obaju textova možemo lakše pristupiti njihovu prijevodu na hrvatski:

«Prijepis (umnožak) uzet iz drugoga sličnoga autentičnoga, što se nalazi kod i u rukama glavara sela Drvenika. Primjerak je iz javnog (službenog) i prikazan uredu kancelarije od Stjepana Miličića na zahtjev gosp. Antuna Caputgrosso.

Mi Alexandar Georgio, u ime Prevedre i Previsoke Duždevske vlasti Venecije knez i kapetan Trogira i njegovih distrikta (područja). Saslušavši poniznu molbu prečasnog gosp. Mateja Flori, trogirskog kanonika i župnika otoka Drvenika, Ploče i Fikusa, područjima Trogira, te dolje po/t/pisanih seljaka, koji borave na rečenim otocima podložnim Prejasnoj Duždevini, i koji uporno pitaju da se njima i svakom njihovom baštiniku (dodijeli) na rad i nasad (pastinandum) dobrim lozama i plodnim stablima 6 vretena zemljišta na rečenom otoku Drveniku uz njihovu obvezu davanja (respondendo) šestog dijela grožda, ubranog u vinogradima, prije rečenoj komori (blagajni) ili zakupnicima koji budu u tom vremenu, a imena molitelja jesu: (...ovdje ih ne navodimo jer se ne prevode) A što se tiče ostalih plodova što rastu na rečenim zemljištima koje treba nasaditi, ništa ne trebaju davati (respondere) prije spomenutoj Blagajni niti zakupnicima. Stoga, uzevši u obzir skrajnje siromaštvo rečenih molitelja, koji su se sklonili na rečeni otok zbog navala i pljačkanja Turaka, (i uzevši u obzir) vjernost i odanost koju imaju naspram Presjajnoj Duždevini, te da imaju razlog stanovati na rečenim...»

Kako daljnji text u prvoj kopiji nedostaje, nastavljamo s prijevodom druge kopije:

«lvanica Perkovića ud. pok. Kvirina

........................

A što se tiče ostalih plodova što rastu na rečenim zemljištima koje treba zasaditi, ništa ne moraju odgovarati prije rečenoj Komori-blagajni niti zakupnicima. Stoga, uzevši u obzir skrajnje siromaštvo rečenih molitelja, koji su se sklonili na rečeni otok zbog provala i pljačkanja Turaka, (i uzevši u obzir) vjernost i odanost koju imaju Presjajnoj Duždevini, te da imaju razlog stanovati na rečenim otocima na korist i probitak prije rečene Vlade te prehranjivati sebe i svoje obitelji. Na temelju ovoga, vlašću našeg Magistrata, za sebe i za svoje nasljednike u Vlasti, dajemo, dozvoljavamo i udjeljujemo gore rečenom Župniku i gore spomenutim seljacima i njihovim nasljednicima, i svakome od njih, na obrađivanje i nasađivanje (pascinandum) dobrim lozama i rodnim stablima šest vretena zemljišta na rečenom otoku Drveniku za svakoga od njih, s time da su dužni davati godišnje rečenoj Blagajni ili zakupnicima šesti dio grožda ubranog u vinogradima, a da pet (dijelova) zadrže za sebe. A od ostalih plodova, koji god budu plodili na rečenim zemljištima koje treba zasaditi, ništa nisu dužni podavati osim šesti dio žita, te (određujemo) da se ne može njima niti ikome od njih 18 uzeti kaca mjesto košare niti postaviti poljar. (Sve) ovo (podliježe) odobrenju prejasne Duždevine. U vjeru čega odredili smo da se sačini ovaj spis i da se ukrijepi utiskom pečata Sv. Marka.

Dano u Trogiru u dvorani naše rezidencijalne Palače dana 28 rujna 1521.

U prisustvu ser Ivana Lovre Dragača

i Jakova Leonardi

Mjesto pečata (Emericus) de Ananzo, kancelar notar u zamjeni

Sv. Marka Ivan Mladeus, pomoĆnik ovjerovitelja its?

Josip Monti civilni kancelar Trogira prepisao

Potpisani« .

Komentar uz prijevod ...na vrh stranice

Bolje jasnoće radi dodajemo gornjim prijevodima kratak komentar. Početnu riječ prvog dokumenta » C o p i a « preveli smo kao prijepis ili umnožak »jedne druge autentične« kopije, tj. prijepisa koji ima službenu snagu (exemplum ex publico). «D u c a 1 e D o m i n i u m Venetiarum» nazvali smo Duždevina po analogiji s kneževina, kraljevina i carevina. Citiranu smo sintagmu mogli prevesti i s riječima Vojvodina ili Vojvodstvo, ali bismo im morali dodati atribute Venecije ili Mletaka, odnosno Mletačka republika. Da izbjegnemo gomilanje riječi, mletačku duždevsku vlast smo sabili u jednu jedinu riječ - duždevina - premda nije uobičajena u hrvatskoj historiografiji. S ovim joj pružamo sreću postojanja. Kako je «d i s t r i c t u s» politička jedinica nižega reda, pohrvatili smo je izrazom područje, a moglo se reći okružje ili kotar. Latinska riječ «p a r o c h i a n u s « doslovce znači župljanin, ali se u srednjem vijeku znade rabiti namjesto «parochus», tj. župnik. Treći otok Florijeve župe se u povelji imenuje F i c u s , što bi u prijevodu značilo Smokvica ili Smokovik. Kako je u to doba jedini treći naseljeni otok bio današnji Arkanđel, ime se Ficus odnosi samo na taj otok.I stvarno, u Lučićevim S v j e d o č a n s t v i m a o T r o g i r u nalazimo imena Ficus i Fico.

Imena »infrascriptorum Villicorum« preveli smo s pridjevom »popisanih« seljaka radije nego s »potpisanih« , jer po svoj prilici ni jedan od njih nije znao pisati (čak se u Trogiru tražilo i od plemića da nauče pisati!), a imena im je upisao službeni notar. Njima je povjereno po šest vretena zemlje da je obrađuju i nasade (ad laborandum et pastinandum), što sam jezgrovito preveo s riječima «na rad i nasad». Premda gl. p a s t i n a r e potječe od gl. pascere ili pasci (pasti, čuvati stado, voditi na pašu), on se tijekom srednjega vijeka koristi gotovo uvijek u značenju posaditi, nasaditi i zasaditi, pa zato susjednu riječ »bonis« moramo čitati baš tako, a ne kao »bovis«.

Naziv «d a t i a r i u s « (ili na talijanskom il datiere ili affittuale) označuje zakupnika tuđe zemlje koju obrađuju težaci, a on u ime gospodarevo ubire ugovorene dijelove plodova. Za pobrane plodove zakupnik dobiva i svoj dio kao nagradu za uloženi trud. U čitanju težačkih imena nema problema osim kod predzadnjeg prezimena. Onako kako je zapisano moralo bi se čitati kao Skanković, ali je mnogo vjerojatnije da ono glasi Stanković. Zanimljivo je da sva seljačka imena završavaju na ić. Od njih su neka danas izumrla, ali nekoja su i sada živa u Drveniku i Vinišćima, kao primjerice Mlačić, Dević, Marušić, Dujmović, Rušić ( Rušinov i Rušinović) i Lučić-Lučin/ov. Poteškoće za prevoditelja nastupaju pri kraju druge kopije, i to kod riječi »alteri«, koju ovdje ne možemo prevesti doslovno. Također kad bismo doslovce preveli gl. «auferri» (značenja smo već prije naveli), zvučio bi previše tvrdo, pa ga možemo prevesti s običnim uzeti, ili čak i mjeriti. Ne znam kako pohrvatiti venecijanski novolatinizam «catia», osim izrazom kaca koji je i dandanas obilato nazočan na jadranskoj obali. Kako je poznato, kaca je niski, okrugli drveni sud bez pokrova, a služi za gnječenje grožda ili kiseljenje kupusa. Pri berbi može poslužiti i kao mjera količine.

Ime kancelara de Ananza može se razumjeti i kao Dominicus i kao Enricus. Riječ iza »Cancellarius« ne mora biti »notarius«, ali onda nam ostaje nerazumljiva. Tako isto ne možemo dokučiti smisao kratice »its« iza skraćenice «ex«, osim ako ono »i« nije promašena zamjena za naglašeno »e«, što je uobičajeno u prvoj kopiji , pa bi ovdje predstavljalo skraćenicu »et sequentia« ili »et caetera«, a odnosi se na izostavljene titule. Poslije tih objašnjenja preostaje nam najzanimljiviji i ujedno najteži dio posla - ustanoviti jesu li prikazane kopije zaista vjerodostojne. Može li im se pokloniti povijesna vjera?

Vjerodostojnost kopija ...na vrh stranice

Pitanje vjerodostojnosti naših kopija dalo bi se vrlo lako riješiti kada bi u župskom arhivu Drvenika ili općine Trogir stvarno postojao original iz kojega su one prepisane. Jednostavnom usporedbom izvornika i prijepisa zagonetka bi nestala. Ovako, kad nismo mogli ući u trag izvorniku, na nama leži zadatak da na drugi način provjerimo autentičnost kopija. U tom nam se provjeravanju otvaraju dva puta. Prvi je poredbeni, a sastoji se u tome da međusobno usporedimo obje kopije ne bismo li u njima samima našli bilo potvrdu bilo otklon njihove istinitosti. Drugi put je historijska provjera dokumenata, tj. istraživanje njihova povijesnog kontexta. To zapravo znači da moramo saznati jesu li na prijelazu XV prema XVI stoljeću doista postojale a) stvari, b) događaji i c) osobe koje se spominju u »izvorniku«, kao i one osobe koje su sudjelovale u njegovim kopijama. Počnimo, dakle, s usporedbom textova obiju kopija. Bitni nedostatak naših kopija sastoji se u tome, već smo istaknuli, što prva kopija

n i j e p r e p i s a n a i z o r i g i n a 1 a . Jasno je rečeno u njezinu uvodu: »Copia, tratta d'altra simile autentica« . Po svoj prilici nije ni druga prepisana iz samog izvornika, jer je nastala kasnije od prve. Imamo. dakle prijepise prijepisa! Doduše, tvrdi se da je ona prva kopija »autentica«, ali odakle ćemo mi saznati da je tako? Možda je trogirski izvornik bio sačinjen samo u jednom primjerku, što je ostao u kneževoj pismohrani. U tom su slučaju Drvenčani mogli imati baš onu kopiju nazvanu »autentica« i koju posjeduju upravo «i capi della villa Zirona». Vjerojatno je to ona primarna autentična kopija, jednakopravna trogirskom originalu. Možda se ipak nalazimo na samom izvorištu drveničke krštenice. Sljedeći peh obiju kopija je u tome što prvoj manjka završetak, a drugoj početak. Šteta ipak nije nepopravljiva jer se obe sjajno i potpuno dopunjuju. Tako ni taj manjak nije tragičan.

A koji nam rezultat pruža textovna usporedba obiju kopija? Prvo i najvažnije. onaj dio texta što je zajednički objema kopijama s a v r š e n o s e p o k 1 a p a u o b j e k o p i j e . Znači da su načinjene iz istog izvornika ili jedna iz druge. U svakom slučaju dokaz je da su prepisivači bili istinoljubivi i čestiti ljudi kojima nije bilo do krivotvorenja. Ako se tako dobro slažu u sačuvanim zajedničkim textovima obiju kopija, moramo pretpostaviti da su bili jednako vjerodostojni i u onom dijelu textova što su izgubljeni. Uostalom, za njihovu nam vjerodostojnost garantira nazočnost protivnih strana - težaka Miličića i gospara Capogrossa - njihovu prepisivanju i ovjeravanju. Što se, upogled davanja težaka, u prvoj kopiji govori samo o jednoj šestini grožda, a u drugoj još i o davanju šestine žita, samo je prividno neslaganje. Kako je, naime, prva kopija manjkava u drugome dijelu, ona nije dospjela govoriti o davanju u žitu jednostavno zato što je okrnjena. Druga kopija, opširnija i potpunija, razlikuje davanja u groždu od ostalih vrsta plodova, pa je stoga kod spomena ostalih plodova navedena i šestina žitarica. Kad u sadržaju obaju prijepisa nema nikakva neslaganja, pogledajmo jesu li oni sastavljeni ispravno i u formalnom pogledu. Odgovaraju li po svom obliku uobičajenim shemama sličnih isprava u kasnom srednjovjekovlju, posebno u dalmatinskom i trogirskom kraju. Isprave poznog srednjovjekovlja i rane renesanse imaju neki uvod (protokol), izlaganje ili expoziciju slučaja (notitia, notificatio) i zaključak, odnosno završetak (eshatokol, kolofon) s odlukom vladara, kneza ili sudaca. Ako odmah na početku nisu navedena imena svjedoka, to se onda čini na kraju s obilgatnim imenima notara, pristava ili službenog ispitivača-provjeritelja (examinator) dokumenta. U vladarskim se listinama još često nalaze svečani zaziv Boga, Krista, sv Trojstva ili svetaca (invocatio) te vladarska datacija (»U vrijeme cara...«). Nisu rijetke ni prijetnje ili sankcije za prekršitelja. Spočetka u ranom srednjem vijeku notarske isprave - zvane breviarium, charta, notitia - same po sebi nisu uživale punu vjerodostojnost (fides publica), ali ih je s vremenom uzela u svoje ruke crkvena, vladarska i komunalna vlast, koja je uvela službene notare ili kancelare. To se u Trogiru zbilo na početku XIII. st., a njegov prvi službeni notar bio je đakon Treguan, kasniji biskup (umro 1255.). Od g. 1430. općinski se notar naziva kancelarom, a sve isprave ovjerovljuje »examinator« te tako postaju »instrumentum publicum«.

A sada bacimo pogled na naše drveničke kopije. Jesu li formalno ispravne? Nedostaju li im bitni elementi službene listine? Bjelodano je da njihovoj strukturi s uvodom , izlaganjem, odlukom kneza te punim i pravilnim završetkom spisa s točno navedenim službenicima nema prigovora. Formalno su dobre sa svim bitnim strukturama. Vjerodostojne su. No u njima ne nalazimo dataciju po vladarima? Nije bilo potrebno jer se radi o lokalnim i autonomnim odlukama, a k tome je točno naveden datum i godina sastavljanja listine - 28. rujna 1521. Kako ovo nije vladarska nego kneževska odluka, dovoljno je ime aktualnog »kneza i kapetana« grada Trogira.

Osim kneževa imena, ne manjkaju imena i službe ni ostalih službenih osoba, zakonski prisutnih aktu odlučivanja i sastavljanja povelje. Tu su puna imena svjedoka, kancelara, examinatora i prepisivača. Svi su na broju. Prvotnoj listini ništa ne manjka. Sve je kako treba. Nema formalne zamjerke.

Potvrda vjerodostojnosti ...na vrh stranice

I površni pogled na historijski kontext naših kopija potvrđuje njihovu istinitost i ispravnost. Sve s t v a r i spomenute u našim kopijama još su i danas »na svome mjestu«. Svi d o g a đ a j i navedeni u njima potvrđeni su od objektivne povijesti. Sva i m e n a nabrojena u spomenutim kopijama autentična su i suvremena događajima. Počnimo sa stvarima. Možemo li posumnjati u postojanje Trogira i njegove komune? Ili u postojanje otoka i otočića u trogirskome moru? I ona su još uvijek na svome mjestu, samo pod novim imenima. Najveći medu njima - D r v e n i k - u ono se vrijeme naziva Zirona, Zerona ili Gerona. Kako u ondašnjim dokumentima tako i u djelima tadašnjih trogirskih historika Lučića i Andreisa ne pojavljuje se hrvatsko ime otoka. Zirona po prvi put dolazi u dokumentima pod hrvatskim imenom u obliku Dervenik g. 1740., a u obliku Drivenik g. 1756. Tek od 9. 1848. nosi službeno ime Drvenik Veli/ki. Njegov imenjak D r v e n i k M a l i je u ono doba imao službeno ime Plancha (i Pianca), ili po narodnome Ploča. Isto je ime pripadalo i suprotnom ratu na kopnu (Promontorium Diomedi), ali otkad je po austrijskim vlastima dobio naziv Drvenik Mali, više nije bila moguća pomutnja izmedu dvije Ploče. Neke od popisanih obitelji iz g. 1521 . živjele su na oba otoka, kao npr Miličići i Lučini. Treći je otočić, naseljen s bjeguncima s kopna, najprije nosio ime F i c u s , točno onako kako piše i u našoj prvoj kopiji. Najčešće se rabio u talijanskom liku Fico. Tako ga imenuje Pavlov otac Dominik Andreis, a poslije i sin Pavao više puta. No isti ga Pavao zove i otokom Sv. Mihovila Arhanđela, što je napokon prevladalo i u puku i kod pisaca. Takvo ime kao jedino za otok pozna i don Marko Peroević, pratilac i zapisničar biskupa Manole, kod njegova prvoga pastirskog pohoda tom otoku. U inventuru trogirskog »distrikta« valja još uvrstiti i kopneni dio, makar je on ostao nespomenut izričito. Radi se o bosiljinskom poluotoku s kojega su ljudi morali bježati pred turskim kopitom, naročito o župi Oriovica, koja danas nosi ime Vinišće/a. Medu bjeguncima se našao i pokoji žitelj iz Bosiljine i Podmorja, tj. Donjih Kaštela.

U našim se kopijama spominju još i vinogradi, voćnjaci i njihovi plodovi. Za zemljište se uzima kao glavna mjera vreteno ili vrit, stare hrvatske riječi koje su prevladale već u ono doba. Kao mjerila za plodove navode se kace i košare, koje nisu otišle u zaborav ni do dana današnjega. A spominju ih i zadarski providuri g. 1663. kad se u svojim naredbama obraćaju Trogiranima. I svi oni događaji, što se spominju u drveničkim kopijama izvornika, nalaze svoje opravdanje u ondašnjoj povijesnoj epohi.

Najvažniji i najkobniji događaj hrvatske povijesti uopće jest t u r s k o o s v a j a n j e hrvatskih zemalja u XV. st. Nakon što su provalili na Balkan, Osmanlije sustavno osvajaju Grčku, Makedoniju, Bugarsku, Srbiju, Albaniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu. Njihovoj najezdi nije mogla odoljeti ni Dalmacija. Svi gradovi u Dalmatinskoj zagori padaju jedan za drugim te napokon i tvrdi Klis (1537.) poslije Kružićeve smrti. Primorski gradovi odolijevaju Turcima jer su opasani zidinama, ali se zato turske pustahije osvećuju na svemu što zateknu izvan bedema. Harače splitskim, trogirskim, šibenskim i zadarskim poljem paleći kuće, pljačkajući plodove, otimajući stoku, ubijajući branitelje i odvodeći u ropstvo žene i djecu .

Turska agresija na Balkan izazvala je m i g r a c i j e golemih razmjera. Ispred njihove sile kršćani su bježali na zapad i prema Jadranu. Na tlu Hrvatske su tražili utočište Bosanci, Hercegovci, Srbi, Vlasi i Karavlasi. Turci su pak na raseljenim područjima uzimali za sebe najbolju zemlju, a ostatak su prepuštali Vlasima, Srbima i Morlacima. Kad su Turci prodrli sve do mora, kopneno je žiteljstvo moralo bježati na otoke, jer u malim dalmatinskim gradovima nije bilo dostatno mjesta ni hrane za sve izbjeglice. Isti su razlozi natjerali i bjegunce trogirskog okružja, osobito one iz Bosiljine i Oriovice, da se sklone na tri nastanjiva otoka trogirskog akvatorija, kako smo to već izložili. Zbog toga su nastupili novi naseobeni, zemljišni i pravni problemi za trogirsku općinu. Novo se je populaciono stanje moralo nekako srediti i legalizirati. S tog je razloga navrijeme (već 1463. g.) mletački senat savjetovao trogirskoj komuni neka na otoke pusti «nepotrebno pučanstvo», a da na kopnu zadrži muškarce sposobne za oružje. Venecija opet istu uputu daje Trogiranima i g. 1503. kad izričito veli da se ugroženi živalj može skloniti na Drvenik, Ploču i Smokvicu.

Ta nova i ozbiljna činjenica prelaska na otoke potakla je župnika Florija da sa svojim župljanima zatraži legalizaciju novoga stanja, što je trogirska komuna prihvatila te izdala povelju od 1521., koja je predmet našeg istraživanja. Kako smo već vidjeli, sve povijesne okolnosti idu u prilog drveničkom «rodnom listu». Sad nam preostaje da provjerimo opstojnost svih onih osoba poimenice, što su nositelji i svjedoci gornjih zbivanja, koje spominju izvornik i kopije drveničke krštenice. Najprije ćemo obratiti pažnju osobama izvornika. To su vladajući trogirski knez, župnik Flori, seljaci, svjedoci akta, kancelar i službeni examinator listine.

Prvo je spomenuto ime » A l e x a n d e r G e o r g i o, comes et capitaneus«. On je stvarno kneževao u Trogiru od 1518. do 1521. god., kako nam svjedoči Andreis. Spominje ga i Lučić u svojim P o v i j e s n i m s v j e d o č a n s t v i m a. Georgio je aristokratska obitelj iz Zadra, a obnašala je kneževsku vlast i u Korčuli, gdje je g. 1265. upravljao Marsilije Georgius, venecijanski plemić. Obitelj je nosila, prema sačuvanim dokumentima, svoje prezime u varijantama Georgius, De Georgio, De Georgiis, a u dijalektu Zorzi (hrvatski Jurjević). U trogirskoj se povijesti spominju prvi put 1064. u ispravi osnivanja samostana benediktinki Sv. Nikole u Trogiru. Alexandar Georgio nije bio jedini trogirski knez iz tog plemena. Prvi od njih kao trogirski knez - rektor zapisan je u gg. 1358., 1362., 1365. i 1374. Franciscus De Georgio. Zatim još Paolo de Georgio tri puta: 1360., 1386. i 1402., Georgio de Georgio, pravnik, takoder tri puta: 1391., 1402. i 1403., Filip de Georgiis, admiral, dva puta: 1399. i 1411. te napokon Giacomo de G. od 1424. do 1426. Još je poslije Alexandra bio trogirskim knezom Gabrijel Zorzi 1667.

Drugi imenovani sudionik u drveničkoj seobi jest njihov župnik i trogirski kanonik »reverendus dominus M a t t h e u s F l o r i«. U popisu trogirskih kanonika nismo ga uspjeli naći. O njemu ne znamo ništa potanje. Iz njegove obitelji znamo da je postojao (1420.) »Martin Florijev stanovnik Trogira«. a g. 1579. također trogirski kanonik Šimun de Floris.

P o p i s g l a v a r a težačkih obitelji što su dobile po šest vretena zemljišta na otocima, dakako, nećemo naći u povijesnim knjigama. Međutim, u njihovu opstojnost ne trebamo uopće sumnjati - sva su prezimena hrvatska! I turska i kršćanska, ovdje mletačko-trogirska raja, svuda i svagda jesu hrvatski siromasi, gladni zemlje i kruha. Prezimena tih kolonatskih obitelji poznata su u trogirskom okružju. Neka su već izumrla na Velom i Malom Drveniku (Miličić, Jelinić, Deković, Škarić, Kuncarić, Novošević (ili Nonošević), Obadović, Bogoslavić, Cernaić, Margaričić (ili Marglaričić), Ljubić, Perković, Stanković, Dobrilović), neka su i danas živuća na otocima i u Vinišćima (Mlačić, Dević, Marušić, Dujmović i Rušić), a neka još postoje, ali u preinačenim likovima (što se često događa zbog ženidbe ili udaje te zbog nadimaka). Miličić kao Bašić, Rušić kao Rušin i Rušinović, Garličić kao Grlava, a Lučić kao Lučin i Lučinov.

Prvi svjedok na drveničkoj ispravi od g. 1521. jest Johannes Laurentius D r a g a t i u s. Po Andreisu znamo da je zaista u Trogiru početkom XVI. st. živio čovjek tog imena i prezimena s nadimkom «Stariji». Nadimak je zaslužio zbog unuka Ivana Lovre Dragazzo, koji je u svibnju 1579. podigao bunu protiv plemića, jer je bio »defensor pop u l i «. Oblik je prezimena varirao kao Dragić, Dragatius, Dragazzio i Dragazzo. Ova je obitelj bila obljubljena kod trogirskih pučana, a jako omražena kod patricija zbog njezina pučkog podrijetla te naglog bogaćenja i društvenog uspona. Praocem porodice se smatra Dragoje Dragić ili Dragač (1389.), njegov je sin Veselko, bogati mesar kao što su to i njegovi potomci. S bogatstvom su se iz građanstva uzdigli do plemstva. Matij Dragač je dozvolom mletačkog senata podigao g. 1543. dvorac u predjelu Bile kraj Trogira. Ostali poznati članovi Dragačeva doma jesu Markiol (1615.), Ivan i Petar (1633.), Franjo i Andrija (1696.), kanonik Petar ( 1680.) i modruški biskup Jakov. U trogirskom kaptolu do 1800. ima šest Dragača, a nalazimo ih i u Budvi kao kotorske plemiće. Uz Dragača nazočan je drugi svjedok imenom Jakov L e o n a r d i. Ni o njemu osobno ne znamo ništa osobita. No g. 1629. i poslije Jakov de Leonardi brine se za prehranu grada. Očito se ime Jakov nasljeđuje u obitelji Leonardi. Nemamo razloga sumnjati ni u prvog Jakova. Jedan od Leonardija, kanonik Franjo, postao je barski nadbiskup (S e r i e d e 1 1 e D i g n i t a e d e i C a n o n i c i della Chiesa Cattedrale di Trau, str. 83, br. 5).

Komunalni kancelar je u g. 1521. Emericus ili Dominicus de A n a n z o. On nije morao biti Trogiranin, jer je po statutu svaki trogirski knez (a oni su u pravilu stranci) trebao dovesti sobom svoga kancelara. Prema tome je Ananzo po svoj prilici bio Zadranin. U Trogiru nije postojala obitelj takva prezimena. Ananzo je, doduše, »substitutus«, koji nije trebao biti stranac, no za nas je važno znati da je kancelar mogao imati zamjenika i pomoćnika.

U to vrijeme službe examinatora vrši J o h a n n e s M l a d e u s sa naše listine. Ni o njemu nisam mogao pronaći nikakvu povijesnu obavijest. Korijen prezimena upućuje na hrvatski jezik pa bismo ga mogli povezati s Mladin ili Mladen (lat. Mladenus). Tada je to ime bilo popularno u Trogiru po hrvatskom banu knezu Mladinu Šubiću. čija je obitelj dugo kneževala u Trogiru i čije tijelo počiva baš u trogirskoj katedrali (s glasovitim natpisom). Kao patronimik se rabio lik Mladinov, što se latiniziralo u Mladineus i talijaniziralo u Mladineo. Oba lika još i danas supostoje, a Mladeus je mogla biti skraćenica od Mladineus. Premda naš Ivan Mladeus nije historijski potvrđen, ipak je za svoje vrijeme i okolinu sasvim vjerojatna osoba. Budući da je Mladeusova funkcija bila u ono doba vrlo važna, moramo i o njoj reći par riječi. E x a m i n a t o r tj. ispitatelj, provjeritelj ili ovjerovitelj pri kraju srednjega vijeka postoji u svim dalmatinskim komunama. Zadatak mu je biti nazočan u onim komunalnim upravnim radnjama gdje se mora sastaviti, posredstvom notara ili kancelara, neki službeni

dokument. On nadzire ispravnost sadržaja i forme općinskog akta i garantira njegovu ispravnost i vjerodostojnost. U trogirskome statutu (1322.) naređen je i vrlo često spominjan. Najprije je bilo šest examinatora, a kasnije je njihov broj povećan na osam. Druga bezlična služba koja se često spominje u našoj povelji jest d a t i a r i u s (datiario, datiere, affituale), na hrvatskome zakupnik. To su bili bogatiji građani ili plemići koji su uzimali u zakup općinske zemlje, davali ih na obradu težacima (kolonatski sistem) te pobirali od težaka plodove za općinu, pri čemu su bili nagrađivani jednim dijelom plodova, prema ugovoru. Zakupnici su u aktu od 1521. morali biti spomenuti jer je trogirska općina redovito - obično svake četvrte godine - davala dražbom u zakup svoje otočke posjede. Treća bezlična služba u našem dokumentu jesu p u d a r i ili poljari, tj. nadzornici javnih putova, polja, vinograda, šuma i stoke.I oni su propisani u trogirskom statutu (knjiga 1, toč. 73, knj. 111, toč. 33). Poljare postavljaju vlasnici, plaćaju vinogradari košarama grožda, a općina im daje polovicu svote ubrane za kazne što ih počine razni štetočine, a koje pudari prijave.

U srednjovjekovnim ispravama uz imena "potestata« (lat. potestas=vlast, vladar komune, gradonačelnik, rektor ili knez) obično se spominje i ime tadašnjeg biskupa. B i s k u p i su u to vrijeme uživali veliku mjesnu moć i ugled. U ranije doba neko veće naselje je stjecalo status grada samo ako je u njemu stolovao biskup, koji je svjetovnu vlast prepuštao prioru (kasnije rektoru, načelniku ili knezu). Tako i Trogirani 1421., odmah nakon podlaganja Mlečićima, pišu venecijanskom senatu: «quia dici potest, quod episcopus Tragurij sit dominus ipsius loci». Stoga začuđuje što se u drveničkoj povelji ne spominje ime tadašnjeg biskupa. Razlog je u tome sto je Venecija na sve moguće načine ograničavala moć biskupa (koji se jedini usuđivao dignuti glas protiv mletačkog jarma), pa je trogirski knez čak i uzurpirao vlast imenovanja drveničkog župnika. Mi međutim znamo iz historijskih vrela da je g. 1521. u Trogiru biskupovao Mlečanin Francesco Marcello.

Datiranje kopija ...na vrh stranice

Još nam na koncu preostaje provjeriti tri činjenice: historicitet osoba spomenutih na početku prve kopije i svršetku druge, povijesnu vjerodostojnost drveničkih kopija te njihovu vremensku dataciju. Kako smo već ustanovili, prva kopija ima uvod od dvije rečenice. U prvoj rečenici (na talijanskom jeziku) tvrdi se da se već jedna kopija «simile autentica» nalazi u rukama drveničkih glavara. U drugoj rečenici (na latinskom jeziku) vidimo da ju kao službeni javni dokument donosi u kancelariju trogirske komune Stjepan Miličić, a zahtjev prijepisa je postavio plemić Antonio Caputgrosso.

Je li postojao glavar S t j e p a n M i l i č i ć i kada? Miličići se spominju već u g. 1320. i 1331. kao stanovnici Trogira. Nije onda čudo da njihovi plemenjaci iz trogirske okolice, pribjegli pred Turcima na Drvenik, i tamo odmah stoje na čelu sela (1521. je na prvome mjestu »Gregorius Millicich, Gastaldio«). Već se u samoj utemeljiteljskoj listini navode tri obitelji Millicich. No, kako su bili brojni i rasprostranjeni u sva tri naselja drveničke župe, s vremenom su dobivali, zbog razlikovanja, nadimke koji su se pretvorili u nova prezimena: Baše, Bašić, Lovrinović, Pavić i Dvornik. Stoga ih je teško identificirati. U popisu bratima Sv. Jurja iz g. 1668. spominju se Stjepan i Luka Miličić, a u onome iz g.

1677. četiri obiteljske glave Miličić. Nama su zanimljiva dva Miličića povremeno nastanjena u Vinišćima. Prvi Stjepan, s nazivkom »gaštald«, živio je od 1550. do 1607. Drugi Stjepan, njegov unuk, živi od 1615. do 1675. Jedan od njih mora biti posjednik autentične kopije, spomenut u prvoj kopiji. Kako ćemo vidjeti, to je Stjepan I.

A tko je gospodin A n t u n C a p u t g r o s s o? Svakako je plemić iz trogirskog ogranka plemena Capogrosso. Oni su posjedovali kuću na trogirskoj južnoj obali. Obitelj je imućna jer je g. 1607. mogla platiti glasovitog slikara Palmu iz ltalije za dragocjenu palu na oltaru Imena lsusova u dominikanskoj crkvi. G. 1610. je vršio uglednu službu fontikara Nikola Capogrosso, Vincencije Capogrosso je 1618. računovoda u općini, a 1633. je Zan Francesco defensor općine. Početkom XVII. st. su dakle članovi obitelji Capogrosso ugledni i utjecajni. Doduše, medu njima ne strši ime Antonio, ali ćemo ga naći pri kraju XVI i početku XVII st. Za nas je važna činjenica da je to isto vrijeme u kojemu je živio gaštald Stjepan Miličić. Ta suvremenost gaštalda Stjepana i gospara Antuna upućuje nas na opravdani zaključak da je prva kopija zatražena upravo od njih dvojice. Zašto je baš Antonio Caputgrosso bio toliko zainteresiran za povelju iz 1521.? Tajnu nam otkriva drvenički župski arhiv. Naime, trogirska obitelj Capogrosso je držala u zakupu otok Drvenik gotovo 40 godina, uz mali prekid. Nažalost, Capogrossi su došli u oštar sukob sa svojim kolonima na Drveniku, i to zbog sječe gaja, prodaje vina i dužnih podavanja: Capogrossi su tražili šestinu svih plodova, što nije u skladu s poveljom iz 1521.

Svađe i parnice je pokrenuo upravo Antonio Capogrosso, nastavili su ih njegovi nasljednici, a trajale su od 1600. do 1622 g. Dakle, otkrili smo krivca i za svađe s Drvenčanima i za nastanak prve kopije. Kad smo već načeli pitanje parnica, dobro je napomenuti da je čak i splitski knez, na koga se je pozvao Capogrosso, ustao na obranu Drvenčana riječima: »non permettendo che gli detti poveri da Zirona siano travagliati ne citati». Napokon je postignuta mirna nagodba otočana i zakupnika (1622.). Još dodajmo da su ipak na koncu Capogrossi osvjetlali svoj obraz naspram Drvenčana u jednoj drugoj parnici. God. 1634. pored župnika don Mateja Nutrizia-Babić u korist drveničkih težaka svjedočili su kanonik Dominik Capogrosso i njegov brat lvan.

Otkrivši začetnika sudskih sporova, otkrili smo i našeg Antuna iz prve povelje, a s njime i vrijeme njezina nastanka. To je početak XVII. st. kad su živjeli i Stjepan Miličić i Antun Capogrosso. Budući da druga kopija nema uvoda i početka, moramo se pomoći samo njezinim završetkom. On se sastoji od jedne jedine rečenice: «Giuseppe Monti Canc. civile di Trau ha copto Sottoscritto». Monti je historijska osoba. Ime mu nalazimo u samom trogirskom statutu. Prepisujući dekret providura Alviža Mocenigo od 10. 11. 1700., prepisivač se predstavio riječima »Josip Monti, kancelar trogirske komune vjerno je prepisao, potpisao i udario pečat». Isti se Giuseppe Monti spominje u Reformacijama statuta dva puta u g. 1697. U našoj se kopiji Monti predstavlja kao »cancellario civile di Trau«. U statutu je pak označen kao komunalni kancelar, što znači da je prije ili poslije toga bio i građanski bilježnik. Prema tome, druga je kopija mogla nastati pri kraju XVII. ili na početku XVIII st., kad je Monti obnašao obje funkcije, a prva je nastala g. 1608. za vrijeme parnice Capogrosso-Drvenčani (kako ćemo vidjeti poslije). Tako nam je i Josip Monti pomogao da dokažemo povijesnost, autentičnost i vrijeme druge kopije. A vjerodostojnost obiju kopija nam posredno dokazuje i vrijednost izvornika iz 1521.

Rezultati ...na vrh stranice

Vrijeme je da konačno zbrojimo rezultate našeg istraživanja što smo ga proveli usporednom i historijskom metodom.

Danas postojeće kopije, što se nalaze u drveničkom župskom arhivu, upućuju na jedan, danas izgubljeni, izvornik iz god. 1521. dakle pola stoljeća prije bitke kod Lepanta (1571.), koji uživa sve indicije autentičnosti i vjerodostojnosti. Što se tiče datiranja kopija, prva je, sasvim sigurno, nastala početkom XVII. st. (1608.), a druga na prijelazu u XVIII. st., ili nešto prije ili nešto kasnije od 1700. Sadržaj originala potpuno odgovara stanju, zbivanjima i duhu onoga vremena. Kolonatski je sistem prikazan transparentno. Forma izvornika i njegovih kopija potpuno su u skladu s notarskim uzusima XVI i XVII stoljeća. Posjeduju sve bitne strukturalne elemente listina. Motivacija nastanka, kako originala tako i prijepisa, posve je opravdana s aspekta vremena i ondašnjih klasnih i političkih interesa žitelja trogirskog okružja. Razumljivo je da općina i zakupnici naglašavaju svoju ekonomsku probit, a koloni osnovne uvjete za opstanak. Miličić i Capogrosso tipični su uzorci ondašnjih društvenih odnosa. Trogirska pak komuna nastoji osigurati socijalni mir i pravni poredak u svome kotaru/distriktu. Sve one stvari što se spominju u drveničkom rodnom listu iz 1521. još su uvijek tu, samo pod novim hrvatskim imenima. Stvari i mjere su nam doprle sve do naših dana, čak i pod istim nazivima (vreteno, kaca, košara). Iz naših se dokumenata dade pratiti i proces kroatizacije starih romanskih dalmatinskih komuna. Svi su događaji iz drveničke povelje historijski pokriveni i dokazani, posebno agresivna najezda Turaka, bijeg Hrvata na otoke, existencijalni problemi puka, ekonomski interesi patricija i trogirske općine te napokon i legalizacija novih odnosa. Što se tiče imena sudionika u onim događajima, gotovo sva su povijesno utemeljena i potvrđena, naročito ona trogirskog kneza, svjedoka na ispravama, službenika trogirske kurije i prepisivača kopija. Drvenički župnik Flori i njegovi župljani potpuno su vjerodostojni, ako ne poimenice, onda po svojim obiteljima. Jedino nismo mogli povijesno identificirati kancelara Ananza i examinatora Mladeusa. No, među tolikim brojem potpuno dokazanih suvremenika, ni njihova opstojnost u tom vremenu nije upitna. Još samo želimo istaknuti jednu činjenicu: rijetko koje mjesto se može pohvaliti svojim krsnim listom i punim popisom svojih utemeljitelja kao što to mogu otoci Veli i Mali Drvenik.

Dodatak ...na vrh stranice

Kad sam već bio završio ovaj elaborat o drveničkim kopijama izvornika iz 1521. g., dobra sreća uz dobrotu g. lvana Pažanina, koji mi je posudio na uvid svoje fotokopije iz župskog ureda Drvenika, posrećila me je da medu posuđenim materijalima pronađem i treću kopiju istog originala iz 1521. Dakle, nastupila je jedna nova situacija. Prvo: sad imamo tri, a ne samo dvije kopije izvornika. Drugo. ova treća kopija je rukopisom sasvim identična s drugom, s tom razlikom da treća ima početak spisa, što druga nema, ali nažalost nije ni ona cjelovita jer joj nedostaje sredina i završetak. Prema tome je ukupna situacija ovakva: prva kopija ima početak, ali nema završetka. Druga kopija ima sredinu i kraj, ali nema početka. Treća i najnovija kopija ima početak, ali joj manjka sredina i završetak akta. Kako sam donio preslike prvih kopija, tako ću evo sada - da sve bude očevidno - donijeti i preslik treće. Što nam je nova donijela ova treća kopija?

Najprije radosnu činjenicu što ima početak, a onda odmah i tužnu: fale joj sredina i kraj. I ona je okrnjena. Zatim, iz nje saznajemo p r i g o d u i r a z 1 o g zbog kojih je nastala: »Copia tratta da un processo civile dell'anno 1608. corso tra Domino Antonio Capogrosso Affituale delli Scogli di Zirona, e Pianca da una, e li Villici di Zirona dall'altra.« Dakle, radi se o sudskoj parnici između zakupnika Antuna Capogrossa i seljaka Drvenika i Ploče, o kojoj smo mi već govorili. Za vođenje uspješne parnice objema je strankama trebao izvornik iz g. 1521.

Nakon toga opet doznajemo da se javni i službeni prijepis izvornika nalazi u rukama Stjepana Miličića, a novi se prijepis vrši na zahtjev tadašnjeg zakupnika Drvenika Antuna Capogrossa iz Trogira. Već smo prije vidjeli zašto je ona trebala Capogrossu, a sad nam to potvrduje i ova treća kopija. Iz r u k o p i s a treće kopije jasno se vidi da je potpuno isti kao onaj u kopiji II. Stoga bismo mogli reći da je ova kopija sestra-dvojnica one druge, pa bismo - kratkoće radi - mogli onu već poznatu kopiju II nazvati II A, a ovu novu II B. Pisala ih je ruka istoga pisara. Zapravo izgleda da je treća prvi, onaj izgubljeni dio druge. Što je daleko važnije, ova je kopija sadržajno sasvim identična s textom prve kopije s kojom je jedino možemo usporediti, jer samo prva kopija ima puni početak (a druga ga, kako znamo, nema). Dakle, textovi I i II B kopije potpuno se poklapaju, što nam dokazuje da original postoji te da su obje kopije vjerne svom izvorniku. Sad imamo jedan dokaz više u prilog izvornika.

P r i j e p i s zajedničke izvorne listine toliko je t o č a n da se u obje kopije nalazi čak i izvorno hrvatsko ime Jurja Cernaicha, dok su svi ostali njegovi imenjaci Georgius. Jedina pravopisna razlika izmedu kopije I i II B jest u tome što II B skraćuje ime Joannes u Joes. To je tada uobičajeni postupak skraćivanja imena zbog dobivanja na vremenu. Ova skroz nebitna razlika nema nikakva utjecaja na sadržinu izvornika ni na sklad prijepisa. Nažalost, i otkrićem ove treće kopije ostajemo donekle kratkih rukava. Niti jedna kopija nije naime sačuvana cjelovito. Prva nema kolofona, druga nema prologa, a trećoj manjka corpus i kraj. Uza sve to, sve tri se lijepo upotpunjuju, a ova treća posebice nadopunja drugu, tako da možemo reći da sada drugu imamo u cjelini. Na taj način nam je i original postao poznat u cjelini. Kad sam, ovom prigodom, još jednom zavirio u spise dugotrajnog sudskog procesa, vodenom puna dva desetljeća između obitelji Capogrosso i drveničkih pučana, našao sam još dvije potvrde naših prijašnjih nalaza. Jedna je da je Antun Capogrosso glavni krivac za ovu parnicu, a druga je da je česti prepisivač parničnih spisa naš stari znanac Josip Monti, trogirski civilni kancelar. Monti se u službi civilnog kancelara Trogira spominje više puta, osobito kod prepisivanja parničnih dokumenata. U jednom takvom spisu iz g. 1607. nalazimo potpis. »Giuseppe Monti Canc. Civile ha fatto copiare«. U god. 1608. nalazimo mu dva puta ime na dnu prepisanih dokumenata. Posljednji put ga nalazimo kao kopijatora jednog spisa iz g. 1617.

S onim prije iznesenim obavijestima o kancelaru Monti, evo, sad vidimo da se slažu i novi nalazi iz drveničke pismohrane.

Konačni rezultati ...na vrh stranice

Onim već prije iznesenim rezultatima istraživanja naših kopija, sad možemo dodati i ove najnovije. Na svu sreću, ova novopronađena kopija ni u čemu ne ruši naše prijašnje postavke. Dapače, ona ih potvrđuje. Prije svega sad više nemamo samo dvije kopije drveničkog rodnog lista iz 1521., nego tri. Osim onih dviju kopija posestrima s početka XVII. st. i s prijelaza s XVII. na XVIII. st., sad im se pridružuje i treća kopija, koja je zapravo sestra dvojnica ove druge, možda i njezin sastavn i dio .

Sve tri kopije, premda sve manjkave, u n i s o n o dokazuju autentičnost i vjerodostojnost originala iz 1521. Kad još nadodamo da su sve ove kopije nastale u sudskom parničnom procesu te da ni jedna parbena stranka nije osporila vjerodostojnost ni kopija ni izvornika, onda postajemo još sigurniji u njihovu vrijednost. Naime, barem jednoj stranci - onoj zakupnika - bilo je od najvećeg interesa pobijati i original i kopiju. lpak je istina i pravda prevagnula nad interesom, pa tako i nama pomogla da nademo istinu.

Dodatak II ...na vrh stranice

Ono s čime sam imao započeti ovaj rad, tj. sa cjelovitom krštenicom Drvenika, sada s time završavam. A zašto? Gosp. Ivan Pažanin, zaljubljenik drveničko-viniške baštine, naknadno je pronašao među svojim dokumentima jednu fotokopiju cjelovitog texta temeljne drveničke povelje od 28. rujna 1521. o kojoj smo upravo raspravljali a za koju nije nitko znao. Fotokopirani dokument se je dosad nalazio medu spisima drveničkog župskog arhiva, još neidentificiran. Ponudio mi je svoju fotokopiju da upotpunim ovaj rad. Naknadno pregledavajući Pažaninovu zbirku fotokopija, pronašao sam još dvije fotokopije cjelovite temeljne povelje iz 1521., pohranjenu u arhivskom godištu g. 1769. Jedna od njih je posve identična onoj danoj mi od g. Pažanina, pa ćemo ih obraditi »per modum unius«, kao kopije IV A i B. Druga od mene pronađena kopija je u corpusu texta također posve ista i cjelovita, ali s neznatnim razlikama u kolofonu. Stoga ovu listinu nazivam kopija IV C. Sada, dakle, posjedujemo šest prijepisa izvornika, tri okrnjena i ova tri kronološki posljednja, čitava i cjelovita. Da smo znali za ove posljednje kopije, ne bi nam bio potreban trud o trima prvima. Ipak ni taj trud nije bio suvišan, jer nam je pružio neke spoznaje koje nam osvjetljuju pozadinu IV dokumenta i koje sada ne moramo ponavljati. Da bih zaštedio novi trud prerađivanja čitave ove studije i da bih ujedno pokazao metodiku dosadašnjeg istraživanja, ovo posljednje otkriće evo dodajem na kraju studije. U ovom drugom dodatku opisat ću IV dokument u njegovim trima kopijama, usporedit ću ih s tri dosadašnja fragmenta i ukazati na novine koje nam donose.

Kako smo rekli, ovaj IV dokument se sastoji od tri kopije čitavog texta utemeljiteljske povelje iz 1521. g., a svaka kopija ima četiri stranice pisane rukom. Rukopis je dosta čitljiv, ali je trostruk, tj. pisan od tri različita notara. Od prvog pisara potječe nama već poznati text Montijeve kopije iz prijelaza sa XVII. na XVIII. st. (oko 1700.). Montijevu verziju sada doslovno prenosi i prihvaća zajedno s novim svjedocima notar Antun Gavala u godini 1753. (to je dok. IV A). Drugi i ljepši rukopis pripada ruci kancelara Ivana Antuna Grazio, koji je ispisan 25. lipnja 1769., također s potpisima novih službenih svjedoka (dok. IV B). Treći rukopis je opet od nove ruke, ali ovjera je Graziova (dok. IV C). Dakle, ove tri cjelovite isprave jesu onaj isti text Josipa Montija, vjerno prepisan još dva puta 1753. i potvrđen 1769. Prema tome, one nama ne donose sadržajno ništa nova, što nismo i prije znali. Sve one iste činjenice iz g. 1521. - samo se ponavljaju. Pokušamo li konfrontirati novootkrivene textove s onima iz prva tri manjkava prijepisa, koja smo već analizirali, vidjet ćemo da među njima nema nikakve bitne razlike. Sve je točno prepisano uz samo dvije neznatne razlike. Prva je razlika što se u dok. IV A i B podcrtavaju jednom crtom imena Zirone, Planche i Fikusa. Druga se razlika sastoji u (sigurno) nehotičnom ispuštanju jedne riječi. Naime pri kraju povelje, tamo gdje stoji rečenica »Et hoc ad beneplacitum Serenissimi Ducalis Dominij», u IV A, B, C je izostavljena riječ «Ducalis», što uopće ništa ne mijenja ni u sadržaju ni u smislu značenja, jer je u svim textovima više puta naznačeno da se radi o mletačkoj duždevskoj vlasti. Štoviše, prijepisi ovog IV dok. potvrđuju čitanje kolofona što smo ga ponudili u komentaru dok. II A. Tamo smo mi pretpostavljali da nejasno napisano ime kancelara De Ananza može glasiti Emericus ili Dominicus, a sad nam ga pisari najnovijeg dokumenta prepisuju kao Dominicus. I dok smo mi onu vitičastu znakovnu figuru iza imena potpisnika na ispravi čitali «subscriptus», novi ga notari lijepo prepisuju kao «subscripsit», što je dakle ista stvar. Donose li nam, dakle, ovi novi prijepisi išta nova? Već smo kaza1i: što se tiče sadržaja dok. IV A, B, C, nema ništa novo. Njihovi textovi vjerno i točno prepisuju sadržaj, i u tom nam pogledu ne pružaju ništa novoga. Novost se ipak nalazi na manje važnoj razini, onoj formalnoj. Prvo, sad imamo tri nove kopije Montijeva prijepisa, i to neokrnjene, čitave. Drugo, posljednje nam kopije pružaju tri nova kolofona s novim imenima. Treće: u ovim se kopijama ovjerovljuju od trogirskog kneza imena civilnih notara i potvrđuje vjerodostojnost prijepisa. Da potkrijepimo rečeno, evo doslovnog prijepisa novih zaglavlja IV dokumenta.

Kolofon iz g. 1753. glasi:

»Antonio Gavala' Cancellario Civile di Trau' ha fatto copiare, subscripsit. Noi Girolamo Bragadin Co: Capitanio di Trau' e la sua Giunta, subscripsit. A qualunque facciamo fede, ed attestiamo essere il sopradetto S. Antonio Gavala' Cancellario Civile: tale quale s'e fatto, alle di cui publiche (ovdje jedna nečitka riječ, valjda «scritture», moja opaska) e sottoscrizioni qui, ed ovunque prestarsi puo' piena credenza. (nečitka skraćenica, moja op.)

Trau': 12 novembre 1753.

L.S.S.M Girolamo Bragadin, Co: Capitanio.

Pietro Giustiniani, in Cancelleria pretoriale, subsc.«

Prepisivač IV A i B je dakle Antun Gavala', civilni kancelar u Trogiru. Prijepis potvrđuje Jeronim Bragadin, sukapetan grada, potpisom i gradskim pečatom sv. Marka, te Petar Giustiniani, pretorijalni kancelar. Bragadin se potpisuje kao sukapetan, jer je tada Trogirom vladao zbor kapetana. U dokumentu IV A i B nalazimo dakle tri nova imena: građanskog kancelara Gavala', trogirskog sukapetana Bragadina i državnog kancelara Giustiniania. Jesu li to historijske osobe i jesu li stvarno izvršavale pripisane im funkcije u to doba? Ne trebamo se puno mučiti o tome, imena im lako pronalazimo u samim dokumentima župskog arhiva Drvenika Velog, baš iz tog vremena. Antuna Gavala' nalazimo tri puta u ŽAD-u. On u god. 1753. dva puta prepisuje tužbu Drvenčana protiv zakupnika Paiton., a g. 1755. kopira tražbu duga majstora Damjana Damjanović.

Ime trogirskog kneza Jeronima Bragadin u drveničkoj pismohrani nalazimo šesnaest puta u godinama 1751. do 1753. Bragadin u spisima nastupa s punom titulom, daje naredbe, proglasuje imenovanja i daje razna ovlaštenja. U kopijama se donosi njegovo ime rukom pisara, a u sedam izvornika se nalazi njegov vlastoručni potpis. Pretorijalni kancelar Pietro Giustiniani nazočan je sedam puta u ŽAD-u, i to u godinama 1741., 1752. i 1753. Ovjerovljuje kopije i supotpisuje dekrete gradonačelnika Bragadina.

Drugi eshatokol iz g. 1769., pisan drugom rukom i lijepim slovima, nadodan je prvome i glasi: »Giovanni Antonio Grazio Cancelliere al civile di Trau' ha fatto copiare d' un altra simile autentica esistente appresso li capi di Zirona. Noi Pietro Soranzo da Serenissima Republica di Venezia, Co: Capitanio di Trau', e Sua Giunta, subscr. A qualunque attestiamo esser il sopradetto Gio. Ant. Grazio Cancelliere di Civile di questa citta' e il qual s'e' sottoscritto, alle di cui firme e sottoscrizioni qui si presta ed ovunque prestar si puo piena credenza. (nečitka kratica, moja op.)

Trau' li 25 Luglio 1769.

L.S.S.M Pietro Soranzo Co Cap.

Francesco Gio. (ili Bio) Apollonio Cancelliere pret.«

Potpis potestata Soranza sirov je i grub, naliči na rukopis polupismena čovjeka ili onoga kojemu drhće ruka. Ovako grub je za nas još autentičniji. I u ovom kolofonu nalazimo tri nova imena iz g. 1769. To su civilni kancelar Grazio, knez sukapetan Soranzo i pretorijalni kancelar Apollonio. Jesu li i oni istinske i povijesne osobe ondašnjeg Trogira?

Opet zavirimo u pismohranu Župskog ureda Drvenika. Doista, tamo ih nalazimo svu trojicu s punim imenima i službama. Građanski kancelar Ivan Antun Grazio je zastupan u ŽAD-u četrnaest puta. Odmah je prepoznatljiv po svome krasopisu. Prepisuje i potpisuje razne, starije i novije, kopije u godinama 1753., 1763., 1765. i 1769. Sve se odnose na drveničke prilike i neprilike. Tadašnji trogirski knez sukapetan Pietro Soranzo spominje se u arhivskim spisima Drvenika sedam puta. Dva puta u g. 1753., jedan put u g. 1768. i četiri puta u g. 1769. Na tri mjesta nalazimo njegov ružni vlastoručni potpis. Treće novo ime u ovom eshatokolu jest ime pretorijalnog kancelara Francesca Apollonio. Svoje drugo ime on uvijek skraćuje kao Bio ili Gio, ne može se jasno razlučiti prvo slovo. Apollonio u drveničkim spisima dolazi pet puta, i to jedan put u g. 1753., a sve ostalo u g. 1769. Svi su dakle novopotpisani dokumentarno potvrdeni najmanje pet puta. Kopija IV C je složena sitnim i finim pismom, dosta čitkim. Text povelje iz 1521. je donesen u cijelosti i posve je identičan svim ostalim kopijama. I naš IV C ima ukupno četiri kolofona: Montijev iz 1608./1700., Gavalin iz 1753., Graziov iz 1769., te posljednji Apollonijev i Graziov bez navedene godine. U ovom je primjerku upadno da su u posljednjem kolofonu potpisana oba kancelara, građanski i službeni, ali je ovaj put na prvom mjestu Apollonio, a na drugome Grazio kao prepisivač. Iako se ne navodi godina posljednjeg prijepisa, ona se vrti oko 1769. Ovu kopiju još karakterizira i jedan dodatak na hrvatskom jeziku (po svoj prilici nadodan od drveničkog župnika): «Kopija od karat od sela Drivenika».

Posljednji fragment ...na vrh stranice

Nakon svega dovle napisanoga, opet jedno novo otkriće. Naime, pronašao sam još jednu kopiju »od karat Drivenika«, koju sada valja nazvati dokument V. Ona je ispisana na jednom listu papira a na obje stranice. U njoj se nalazi drugi dio texta temeljne povelje iz 1521. - dakle nije potpuna - s dva kolofona: Montijevim (1700.) i Gavalin (1753.). Našao sam je u trećem dosjeu g. Pažanina, ali među papirima arhivskog godišta 1793. Dospjela je na krivo mjesto u ŽAD-u stoga što ju je neki površni čitač naknadno krivo datirao cifrom 1793., jer tu cifru nije dobro pročitao, zamijenivši brojku 5 u textu sa brojkom 9. Ispravna godina drugog kolofona jest 1753. Rukopis korpusa texta i prvog kolofona je potpuno isti kao i onaj iz dokumenta I, dakle iz g. 1608. Još više, očevidno je da je ovaj V dok. zapravo nastavak prvoga dokumenta. Kako već znamo on završava riječju «dictas», napisanoj ispod posljednjeg redka, tj. na mjestu za prebacivanje posljednje riječi u text sljedeće stranice (kako je to bio ondašnji notarski uzus). A ovaj V dok. započinje tamo gdje završava I, tj. istom riječi i njezinom logičkom sljednicom »insulas«, što čini logičku i gramatatičku sintagmu »dictas insulas«. Prema tome, radi se o istom dokumentu, čija je prva polovica bila smještena na pravom arhivskom mjestu, a druga na krivome. Tako sad možemo reći da posjedujemo četiri cjelovite kopije originala iz g. 1521. Prvi kolofon V dokumenta je pisan istom rukom kao i text povelje s Montijevim imenom kao posljednjim, dakle pripada vremenu oko 1700. kada ova kopija prepisuje onu iz 1608.
Drugi kolofon na V dokumentu potječe iz g. 1753. i pisan je drugom rukom , ovaj put Gavalinom. Evo ga doslovce. »Antonio Gavala' Cancellario Civile ha fatto copiare. Notario civile. Noi Girolamo Bragadin Co Capitanio di Trau'e sua Giunta. A qualunque facciam fede, ed attestiamo essere il sopradetto Sig. Antonio Gavala' Cancellario Civile tale quale s'e fatto alle di cui publiche scritture, e sottoscrizioni qui, ed ovunque prestar si puo' piena credenza. (Ovdje sada dolazi jedna nečitka skraćenica).

L.S.S.M. Girolamo Bragadin Co Capitanio

Pietro Giustiniani in Cancelleria Pretoriale«

U kolofonu su prve riječi «Antonio Gavala'» dosta jasne. Ono što slijedi »Cancellario Civile« jedva je čitko, jer su slova izblijedila. »Ha fatto copiare« opet je čitljivo, a dvije riječi što slijede nanovo su izblijedile, a čini se da se mogu čitati kao »Notario Civile«. Na kraju dokumenta je gradski pečat gradonačelnika J. Bragadina bez spominjanja kapetanskog kolegija. Potpis je nama već dobro poznat kao i njegov autor. Na kraju svega stoji ovjera pretorijalnog kancelara Petra Giustiniani. Kako u ovom dokumentu nema kolofona iz 1769., znači da je ova kopija zaista učinjena god. 1753., kako na njoj piše. Budući da je prijepis temeljnog texta sasvim točan i sukladan svim ostalim kopijama, možemo reći da nam ni ovaj fragment ne donosi nikakve sadržajne novine. A kako su nam i sva imena iz obaju kolofona već dobro poznata, ne trebamo ni na njih gubiti riječi.

Samo još ovo želimo naglasiti: pošto je dokument V stvarni i rukopisni nastavak dokumenta I iz g. 1608., konačno možemo ustvrditi da u ŽAD-u imamo četiri cjelovite kopije izvornika iz g. 1521. i dva fragmenta koja se s njima potpuno podudaraju. Dakle, premda nemamo same izvorne krštenice župe Drvenika iz g. 1521., sve njezine kopije i historijske okolnosti u XVII i XVIII st. ukazuju na opstojnost i vjerodostojnost izvornika.