Nenad
Cambi
NADGROBNA
STELA S DRVENIKA
Na Drveniku nije, barem do sada, otkriveno mnogo antičkih nalaza ili istini
na volju nije se mnogo ni tragalo, a još manje istraživalo. Ipak je 1890.
godine pronađena jedna fragmentirana stela koja se danas čuva u Arheološkom
muzeju u Splitu (inv. br. 1511 A). Stela je sljedećih dimenzija: vis.
0,32 m; šir. 0,40 m; deblj. 0,19 m. Izrađena je od domaćeg vapnenca. Stela
je, nažalost, znatno oštećena. Nedostaje joj cijeli donji dio spomenika
i dio lijevog ruba. Desni je malo manje oštećen, a ono što je odlomljeno
rekonstruirano je. Odlomljen je i gornji rub stele. Čitava površina je
znatno otučena i izlizana, osobito lice žene čija je bista prikazana u
gornjem dijelu spomenika, ali i još neki drugi dijelovi.
Stela ima gotovo identičan oblik kao i - već obrađena - stela Katapalije,
samo je u izvedbi jednostavnija i mnogo nepreciznija. I ona je bila približno
pravokutnog oblika kojemu gornji dio tvori clipeus, u kojem je izrađena
bista žene, a donji natpisno polje. Ravna letvica i profil, poput onoga
na šoltanskom primjerku, uokviruju natpisno polje, ali nedostaje srednji
udubljeni dio; namjesto njega dat je jednostavni žlijeb, što pokazuje
stanovitu degeneraciju normalnog i uobičajenog profila. Na sredini uglačanog
natpisnog polja sačuvao se jedan jedini redak ispisan krupnim i duboko
uklesanim slovima. Redak glasi:
IIRE
Očito je da su reci natpisa bili međusobno široko ispisani, jer, iako
ispod slova R i E ima razmaka, vide se samo ostaci gornjih dijelova slova,
ali se oni ne mogu pročitati. Sačuvana pak slova nedvojbeno pripadaju
imenu pokojnice. Vrlo je vjerojatno da je u donjem retku još stajalo NAE,
dakle IIRENAE, što je dativ od imena IRENE, odnosno EIRENE. Ako je to
zaista točno, tada je to samo cognomen žene, jednako kao što je to i na
steli Kataplije; dakle, nije bilo nijednog drugog elementa imenske formule,
nego samo ono kojim se osoba razlikovala u društvu. Pokojnica nema domaće
ime nego je ono po svoj prilici grčkog podrijetla, što, dakako, ne znači
da je pokojnica Grkinja. Koliko je natpis bio dug, zaista, nije moguće
predvidjeti, ali je morao sadržavati barem još nekoliko redaka.
Drvenička je stela malih dimenzija i ukupno teško da je prelazila visinu
od 1 m. Vrlo velike i krupne stele karakteristika su za 1. ili ranije
2. st., dok se u kasnije doba stela smanjuje i prevladavaju uglavnom manje
forme, što je po svoj prilici u vezi s pojavom da je stela postala nadgrobni
spomenik za siromašniji svijet, a luksuzniji oblik, u skladu s promjenom
ritusa spaljivanja na sahranjivanje čitavog tijela, postaje sarkofag,
dok je stela samo obilježje groba, jednostavnog ili u drvenom sanduku.
U primjerima retardacije spaljivanja mogla je stajati i nad grobom u urni.
Na gornjem dijelu natpisnog polja namjerno je prekinut profil koji je,
očito, ravnomjerno i s gornje strane morao okruživati natpisno polje,
da bi se mogao smjestiti clipeus. To se nesumnjivo dogodilo naknadno,
što nedvosmisleno pokazuju ostaci profila koji svuda nije dovoljno pažljivo
otučen pa se tragovi vide na grudima žene. Vjerojatno je to načinjeno
prema želji komitenta na već zgotovljenoj steli. Prema tome, jasna su
dva stadija obrade stele. Clipeus je na sličan način bio uokviren profilom
koji je još jednostavniji od onog na natpisnom polju i sastoji se od trake
koju uokviruju dva žlijeba. S njegovih strana isklesana su dva delfina.
Desni se posve jasno razbire, iako mu je prednji dio glave s kljunom,
jednako kao i rep s perajom, oštećen, bolje rečeno odlomljen. Osim izduženog
oblika tijela ribe, jasno se vide oko i prsna peraja. Od lijevog delfina
ostao je samo manji dio tijela s prsnom perajom. Nema dvojbe daje s obzirom
na uobičajeni paralelni prikaz i lijevo morao biti delfin. Veoma je čudno
što je S. Rinaldi Tufi namjesto delfina tu vidio vegetabilne elemente
(elementi vegetali), što nedvojbeno pokazuje daje malo pažnje posvetio
toj vrlo neuglednoj steli, a to se vidi i prema drugim konstatacijama
toga autora. Delfini su inače vrlo čest ukras stela, a mogu se nalaziti
na raznim dijelovima spomenika. Delfini imaju svoje prilično dobro određeno
mjesto unutar zagrobne simbolike: pokojnikovog puta do obala blaženstva.
Unutar klipeusa prikazana je bista žene. Ona je odjevena u jednostavnu
tuniku, nabori koje se jasno razbiru na prsima. Moglo bi se što više kazati
da nisu loše ni izrađeni. Oko vrata prikazana je ogrlica od perla. Često
žene na stelama ili drugim tipovima nadgrobnih spomenika pokazuju svoj
nakit. Na kasnijim primjercima upravo su, čini se, omiljene ogrlice od
perla koje stoje uz sam vrat. Lice žene je gotovo posve otučeno, jedva
se nazire lijevo oko koje je bilo krupno i izduženo. Od detalja glave
nedvojbeno se može utvrditi jedino karakter frizure. Ona se sastoji od
pletenice iza glave, odnosno od mase kose koja je razdjeljkom odvojena
na sredini glave, a otuda vlasi idu postrance u blagim valovima. Na sredini
tjemena se vidi kosa koja vidljivo potječe od pletenice. Naime, ta je
pletenica posuvraćena od straga prema naprijed i njen kraj je učvršćen
na sredini tjemena. Ta je frizura u bezbroj varijanata veoma popularna
u 3. st., osobito sredinom i u drugoj polovici toga stoljeća. Vrlo jasno
je uočljivo da je majstor svojim skromnim klesarskim sredstvima i vještinom
nastojao predstaviti frizuru koja je bila tada u modi. Tako se jasno pokazuje
da su, usprkos otočkoj izolaciji - koja je valjda postojala i u ono doba,
iako valjda ne na isti način - modne tendencije prodirale u te sredine
bez nekih većih poteškoća. Slične frizure, primjerice, imaju osobe iz
doba oko sredine 3. st. na portretima koje čuva Museo Torlonia u Rimu,
ili Palazzo dei Conservatori također u Rimu, ali isto tako i one iz tetrahijskog
doba kao primjerice, glava iz minhenske Rezidencije i brojne druge. I
tu frizuru, dakako, očito su promovirale carice vojničkih vladara, o čemu
također postoji veliki broj raznovrsnih svjedočanstava pa čak i iz naših
krajeva. Prema tome i u ovom primjeru stela i portret nude okvir unutar
kojega treba datirati stelu. Taj okvir je druga polovica 3. st. uključujući
tetrahijsko doba. Dakle, malo više od pedeset godina. Nema dvojbe da je
precizniju dataciju teže odrediti, jer su detalji lica izlizani pa su
oni od slabe koristi za dataciju. Ipak vjerujem da stela - s obzirom na
dugo i ukočeno oko koje se nazire na licu najvjerojatnije pripada ranotetrarhijskom
periodu. Čudno je što je S. Rinaldi Tufi i tu stelu svrstao medu primjerke
koje se ne mogu datirati (stele difficilmente classificabili) - dakako,
u skladu s tim, ne nudi prijedlog svoje datacije.
Stela ima pravokutnu osnovu, profilom uokvireno natpisno polje i polukružni
clipeus koji sjedi na gornjem rubu natpisnog polja kao centralnim motivom
te raznovrsnim dekorativno-simboličkim elementima sa strana (akroteriji,
palmete, vitice, odnosno delfini). Ako stela i ima neke elemente arhitektonske
provenijencije (akroteriji), tada oni nisu funkcionalno prikazani, nego
stoje gotovo bez razumijevanja njihovog negdašnjeg smisla. To je posljedica
opadanja kamenarskog zanata i gubitka smisla za neke klasične elemente.
Je li u ovom slučaju riječ o kamenarskoj produkciji koja je postojala
na Drveniku barem tijekom jednoga stoljeća? Nažalost, ne posjedujemo daljnje
primjerke koje bi to potvrđivali ali isto tako eventualno i isključivali
takvu mogućnost. Njihova sličnost u koncepciji i izboru dekoracije ipak
pokazuje stanovitu međusobnu povezanost, a kako je ta povezanost razmaknuta
tijekom nekoliko desetljeća, ipak valja pomišljati na neki kontinuitet
u kojem je jedna standardna shema dostizala promjene i normalni razvitak,
ali ne i odalečivanje od uzorka. Ta stela svjedoči ako ne o kontinuitetu
radionica, a ono svakako o nastavljanju usvojenih forma kojih su se držali
domaći majstori na jednom uskom području dalmatinske obale (Šolta, Drvenik).
Da bi se iznesena pretpostavka osnažila, valjalo bi otkriti nove primjerke.
Iako je to do sada jedini poznati primjerak stele s portretom na tom dalmatinskom
otoku, vrlo je vjerojatno da je njih bilo još, ali su, nažalost, propali
prilikom raznih gradnji ili pak kao materijal za vapno u japnenicama.
Usprkos tome valja očekivati i druge primjerke pogotovo ako su točne pretpostavke
daje na Šolti u 2. ili 3. st. postojala radionica koja je bila u stanju
primati i kompliciranije narudžbe. Zanimljivo je da su glede nadgrobnih
stela Šolta i Drvenik mnogo bogatiji od ostalih otoka, uključujući i Vis
na kojem je postojalo naselje izrazito gradskog tipa (Issa) i gdje je
u helenističko doba trajala vrlo velika produkcija grčkih stela. Na Šolti
su već u ranom 1. st. postojale stele arhitektonskog tipa, kao i drugim
gradovima na obali. Prema tome, očito je da su se Šolta i susjedni otoci
rano uključili u tokove rimske antičke kulture. Kao subjekti takve kulture
javljaju se i predstavnici autohtonog stanovništva koji često napuštaju
stara imena kad je riječ o imućnijem sloju i, naprotiv, zadržavaju stara
kad su u pitanju siromašniji, kako to jasno pokazuju primjeri stela Marka
Oktavija Rufa (prvi slučaj) ili Kataplije oslobođenice i njena muža oslobođenika.
Zanimljivo je i pitanje je li se autohtono stanovništvo još služilo drevnim
jezikom u doba odmaklog rimskog carstva. Na to pitanje, dakako, nema odgovora.
Latinski tekst u natpisima sam po sebi ne znači ništa i u tom pogledu
ne daje nikakve indicije.
|