iz zbornika

Nenad Cambi

NADGROBNA STELA S DRVENIKA


Na Drveniku nije, barem do sada, otkriveno mnogo antičkih nalaza ili istini na volju nije se mnogo ni tragalo, a još manje istraživalo. Ipak je 1890. godine pronađena jedna fragmentirana stela koja se danas čuva u Arheološkom muzeju u Splitu (inv. br. 1511 A). Stela je sljedećih dimenzija: vis. 0,32 m; šir. 0,40 m; deblj. 0,19 m. Izrađena je od domaćeg vapnenca. Stela je, nažalost, znatno oštećena. Nedostaje joj cijeli donji dio spomenika i dio lijevog ruba. Desni je malo manje oštećen, a ono što je odlomljeno rekonstruirano je. Odlomljen je i gornji rub stele. Čitava površina je znatno otučena i izlizana, osobito lice žene čija je bista prikazana u gornjem dijelu spomenika, ali i još neki drugi dijelovi.
Stela ima gotovo identičan oblik kao i - već obrađena - stela Katapalije, samo je u izvedbi jednostavnija i mnogo nepreciznija. I ona je bila približno pravokutnog oblika kojemu gornji dio tvori clipeus, u kojem je izrađena bista žene, a donji natpisno polje. Ravna letvica i profil, poput onoga na šoltanskom primjerku, uokviruju natpisno polje, ali nedostaje srednji udubljeni dio; namjesto njega dat je jednostavni žlijeb, što pokazuje stanovitu degeneraciju normalnog i uobičajenog profila. Na sredini uglačanog natpisnog polja sačuvao se jedan jedini redak ispisan krupnim i duboko uklesanim slovima. Redak glasi:
IIRE
Očito je da su reci natpisa bili međusobno široko ispisani, jer, iako ispod slova R i E ima razmaka, vide se samo ostaci gornjih dijelova slova, ali se oni ne mogu pročitati. Sačuvana pak slova nedvojbeno pripadaju imenu pokojnice. Vrlo je vjerojatno da je u donjem retku još stajalo NAE, dakle IIRENAE, što je dativ od imena IRENE, odnosno EIRENE. Ako je to zaista točno, tada je to samo cognomen žene, jednako kao što je to i na steli Kataplije; dakle, nije bilo nijednog drugog elementa imenske formule, nego samo ono kojim se osoba razlikovala u društvu. Pokojnica nema domaće ime nego je ono po svoj prilici grčkog podrijetla, što, dakako, ne znači da je pokojnica Grkinja. Koliko je natpis bio dug, zaista, nije moguće predvidjeti, ali je morao sadržavati barem još nekoliko redaka.
Drvenička je stela malih dimenzija i ukupno teško da je prelazila visinu od 1 m. Vrlo velike i krupne stele karakteristika su za 1. ili ranije 2. st., dok se u kasnije doba stela smanjuje i prevladavaju uglavnom manje forme, što je po svoj prilici u vezi s pojavom da je stela postala nadgrobni spomenik za siromašniji svijet, a luksuzniji oblik, u skladu s promjenom ritusa spaljivanja na sahranjivanje čitavog tijela, postaje sarkofag, dok je stela samo obilježje groba, jednostavnog ili u drvenom sanduku. U primjerima retardacije spaljivanja mogla je stajati i nad grobom u urni.
Na gornjem dijelu natpisnog polja namjerno je prekinut profil koji je, očito, ravnomjerno i s gornje strane morao okruživati natpisno polje, da bi se mogao smjestiti clipeus. To se nesumnjivo dogodilo naknadno, što nedvosmisleno pokazuju ostaci profila koji svuda nije dovoljno pažljivo otučen pa se tragovi vide na grudima žene. Vjerojatno je to načinjeno prema želji komitenta na već zgotovljenoj steli. Prema tome, jasna su dva stadija obrade stele. Clipeus je na sličan način bio uokviren profilom koji je još jednostavniji od onog na natpisnom polju i sastoji se od trake koju uokviruju dva žlijeba. S njegovih strana isklesana su dva delfina. Desni se posve jasno razbire, iako mu je prednji dio glave s kljunom, jednako kao i rep s perajom, oštećen, bolje rečeno odlomljen. Osim izduženog oblika tijela ribe, jasno se vide oko i prsna peraja. Od lijevog delfina ostao je samo manji dio tijela s prsnom perajom. Nema dvojbe daje s obzirom na uobičajeni paralelni prikaz i lijevo morao biti delfin. Veoma je čudno što je S. Rinaldi Tufi namjesto delfina tu vidio vegetabilne elemente (elementi vegetali), što nedvojbeno pokazuje daje malo pažnje posvetio toj vrlo neuglednoj steli, a to se vidi i prema drugim konstatacijama toga autora. Delfini su inače vrlo čest ukras stela, a mogu se nalaziti na raznim dijelovima spomenika. Delfini imaju svoje prilično dobro određeno mjesto unutar zagrobne simbolike: pokojnikovog puta do obala blaženstva.

Unutar klipeusa prikazana je bista žene. Ona je odjevena u jednostavnu tuniku, nabori koje se jasno razbiru na prsima. Moglo bi se što više kazati da nisu loše ni izrađeni. Oko vrata prikazana je ogrlica od perla. Često žene na stelama ili drugim tipovima nadgrobnih spomenika pokazuju svoj nakit. Na kasnijim primjercima upravo su, čini se, omiljene ogrlice od perla koje stoje uz sam vrat. Lice žene je gotovo posve otučeno, jedva se nazire lijevo oko koje je bilo krupno i izduženo. Od detalja glave nedvojbeno se može utvrditi jedino karakter frizure. Ona se sastoji od pletenice iza glave, odnosno od mase kose koja je razdjeljkom odvojena na sredini glave, a otuda vlasi idu postrance u blagim valovima. Na sredini tjemena se vidi kosa koja vidljivo potječe od pletenice. Naime, ta je pletenica posuvraćena od straga prema naprijed i njen kraj je učvršćen na sredini tjemena. Ta je frizura u bezbroj varijanata veoma popularna u 3. st., osobito sredinom i u drugoj polovici toga stoljeća. Vrlo jasno je uočljivo da je majstor svojim skromnim klesarskim sredstvima i vještinom nastojao predstaviti frizuru koja je bila tada u modi. Tako se jasno pokazuje da su, usprkos otočkoj izolaciji - koja je valjda postojala i u ono doba, iako valjda ne na isti način - modne tendencije prodirale u te sredine bez nekih većih poteškoća. Slične frizure, primjerice, imaju osobe iz doba oko sredine 3. st. na portretima koje čuva Museo Torlonia u Rimu, ili Palazzo dei Conservatori također u Rimu, ali isto tako i one iz tetrahijskog doba kao primjerice, glava iz minhenske Rezidencije i brojne druge. I tu frizuru, dakako, očito su promovirale carice vojničkih vladara, o čemu također postoji veliki broj raznovrsnih svjedočanstava pa čak i iz naših krajeva. Prema tome i u ovom primjeru stela i portret nude okvir unutar kojega treba datirati stelu. Taj okvir je druga polovica 3. st. uključujući tetrahijsko doba. Dakle, malo više od pedeset godina. Nema dvojbe da je precizniju dataciju teže odrediti, jer su detalji lica izlizani pa su oni od slabe koristi za dataciju. Ipak vjerujem da stela - s obzirom na dugo i ukočeno oko koje se nazire na licu najvjerojatnije pripada ranotetrarhijskom periodu. Čudno je što je S. Rinaldi Tufi i tu stelu svrstao medu primjerke koje se ne mogu datirati (stele difficilmente classificabili) - dakako, u skladu s tim, ne nudi prijedlog svoje datacije.
Stela ima pravokutnu osnovu, profilom uokvireno natpisno polje i polukružni clipeus koji sjedi na gornjem rubu natpisnog polja kao centralnim motivom te raznovrsnim dekorativno-simboličkim elementima sa strana (akroteriji, palmete, vitice, odnosno delfini). Ako stela i ima neke elemente arhitektonske provenijencije (akroteriji), tada oni nisu funkcionalno prikazani, nego stoje gotovo bez razumijevanja njihovog negdašnjeg smisla. To je posljedica opadanja kamenarskog zanata i gubitka smisla za neke klasične elemente.
Je li u ovom slučaju riječ o kamenarskoj produkciji koja je postojala na Drveniku barem tijekom jednoga stoljeća? Nažalost, ne posjedujemo daljnje primjerke koje bi to potvrđivali ali isto tako eventualno i isključivali takvu mogućnost. Njihova sličnost u koncepciji i izboru dekoracije ipak pokazuje stanovitu međusobnu povezanost, a kako je ta povezanost razmaknuta tijekom nekoliko desetljeća, ipak valja pomišljati na neki kontinuitet u kojem je jedna standardna shema dostizala promjene i normalni razvitak, ali ne i odalečivanje od uzorka. Ta stela svjedoči ako ne o kontinuitetu radionica, a ono svakako o nastavljanju usvojenih forma kojih su se držali domaći majstori na jednom uskom području dalmatinske obale (Šolta, Drvenik). Da bi se iznesena pretpostavka osnažila, valjalo bi otkriti nove primjerke.
Iako je to do sada jedini poznati primjerak stele s portretom na tom dalmatinskom otoku, vrlo je vjerojatno da je njih bilo još, ali su, nažalost, propali prilikom raznih gradnji ili pak kao materijal za vapno u japnenicama. Usprkos tome valja očekivati i druge primjerke pogotovo ako su točne pretpostavke daje na Šolti u 2. ili 3. st. postojala radionica koja je bila u stanju primati i kompliciranije narudžbe. Zanimljivo je da su glede nadgrobnih stela Šolta i Drvenik mnogo bogatiji od ostalih otoka, uključujući i Vis na kojem je postojalo naselje izrazito gradskog tipa (Issa) i gdje je u helenističko doba trajala vrlo velika produkcija grčkih stela. Na Šolti su već u ranom 1. st. postojale stele arhitektonskog tipa, kao i drugim gradovima na obali. Prema tome, očito je da su se Šolta i susjedni otoci rano uključili u tokove rimske antičke kulture. Kao subjekti takve kulture javljaju se i predstavnici autohtonog stanovništva koji često napuštaju stara imena kad je riječ o imućnijem sloju i, naprotiv, zadržavaju stara kad su u pitanju siromašniji, kako to jasno pokazuju primjeri stela Marka Oktavija Rufa (prvi slučaj) ili Kataplije oslobođenice i njena muža oslobođenika. Zanimljivo je i pitanje je li se autohtono stanovništvo još služilo drevnim jezikom u doba odmaklog rimskog carstva. Na to pitanje, dakako, nema odgovora. Latinski tekst u natpisima sam po sebi ne znači ništa i u tom pogledu ne daje nikakve indicije.

povratak na vrh