IVAN PAŽANIN
POVIJEST DRVENIŠKE ŽUPE OD POLOVINE XIX. STOLJEĆA DO NAŠIH DANA

1935 - 1945

12. kolovoza 1935. zaređen je u Splitu za subđakona Drvenčanin Mate Meštrović (Antin i Nade Kustura). Prethodno je u Drveniku don Stanislav Vidović tri puta napovjedio s oltara (3. napovijed u kolovozu 1935. da Meštrović ima primiti svete redove pa ako netko zna za kakvu zapreku neka je prijavi biskupu ili župniku).

Etnografski muzej iz Splita 14. prosinca 1935. pitao je župnika kakve su narodne nošnje ovoga kraja. On mu odgovara da ženske nose šudar na glavi, imaju suknju, dolamu, oplećak, brnjicu te kanicu, a na noge obuvaju čarape, opanke te navlakače. Dotle muški na glavi imaju crvenu kapu, a nose zobun ili jačrmu, krožet, modre gaće od sukna na ugaćnik, opanke na nogama te obuvaju nazuvak ili bječve.

Interesantan je zapis Jelene Štambuk iz splitskoga Etnografskog muzeja 21 godinu kasnije, koja kaže da je tip nošnje primoštenski, da je zimska suknja braun boje s crvenim poramenicama. Ljetna je bijela od kupovnog kotuna zvana «brnjica» s «nidrima». Poramenice zovu »batule«, a pravljene su od pređe kotuna, pletenih preko prstiju. Nabori se prave pomoću igle i konca koji ostaje stalno tako provučen. Falde na suknji su nabirali na isti način. Na Ploči su nabore na prsima suknje zvali »gargaše« i poramenice »poramice«. Istu nošnju nosile su žene i djevojke. Ispod suknje nose opleće ili oplećak, bijelu košulju sa širokim rukavima, izrađenu na prsima. Preko prsiju između poramenica provučen je ljubičasti »fjok« kao ukras.

Kuće su građene usuho i pokrivene pločama. Vrlo je interesantan ulaz u dvorište. Nad drvenim vratima nalazi se nadstrešnica zvana »teza« Od drvene konstrukcije, a preko toga pokrivena pločama. Kod lova ribe, naročito plave, upotrebljavaju kamenu »balotu« 30 x 30 cm koja se zaveže na mrežu »šeraj« i tako stisne mrežu. Kada nose mrežu s obale na barku, poredaju se jedan za drugim u dva reda (oko 20 osoba) pa je svaki nosi na ramenu. To zovu opasivat kao i kad je spuštaju u more.

Zanimljiv opis nošnje i običaja te načina življenja ostavio nam je i Ivan Majić. »Muškarci su imali kaparane od domaćega sukna a kape su imali duboke zavrtanice (stariji su ovo nosili). Ostali su imali tzv. jamare sa izrađenim kopčama (botunima) od svilenih konaca a kape su nosili crvene, plitke na bandu glave. Na polšama od košulja nosili su zlatne botune. Starije žene su nosile suknje od domaćeg suknja na poramenice a na glavi bile šudare a preko šudara povezane smeđe marame. U prsima je bio jedan crveni fjok što je sličio na crvenu ružu (oko vrata su imale jednu vrstu crvenog fjoka koji bi završavao na prsima u vezu). Žene su imale duge suknje, sve do pete, u obliku bijele košulje sa širokim rukavima. To je bila bijela prtena suknja. Poslije Prvog rata, djevojke su zamijenile suknje sa tzv. «kortinom» koji je bio u dva dijela, prvi do bluze, vrlo usko uz tijelo do pojasa a donji dio bila je široka, vrlo široka suknja, tzv. pandija, povezan u pojasu gdje je završavao gornji dio tako da se isticao struk djevojke. Obvezna je bila izvezena traversa u raznim bojama konca, na glavi zlatno trepetalo a na grudima zlatna priboka. Mlade su žene nosile štofane pandile a za bluze su imale štofane kortine do pojasa a traverse su bile izvezene svilenim koncima raznolike boje. Na glavi kose dugačke obavijene oko glave a u glavu bi stavljale zlatno trepetalo.

Kola su se igrala na tri mjesta. Igralo se kolo svakoga sveca a u nj se povezivalo žensko i muško. Svako je domaćinstvo imalo od 20-50 ovaca i nekoliko koza, a neka i volove. Bilo je domaćinstava i s 20 i više članova. Bavili su se većinom ratarstvom i ribarenjem. Proizveli bi žitarica za pola godine (kruha), ulja od 12-15 vagona, vina oko 20 vagona, rogača 20 vagona, a tako i smokava.

Skupljali su se na praznicima i zajedničkim poslovima ispred «Lože». Ispred Lože bio je namješten jedan stol od kamena sa kamenim stolicama gdje se igralo na mure, šiješete. Ispred Lože bila je ravna površina popločana kamenim pločama zvana Brce. Tu se igralo kolo. Drugi autor glede dijelova nošnje navodi da je «kurtin» dio trogirske nošnje, da je glavni odjevni predmet žena na Drveniku vunena suknja s dolamicom lijepo izrađenom ispod koje dolazi bijela košulja »rakamana za polšan« preko rukava i prsiju. Suknja je široka ali nafaldana. Centar sela bio je Porat, tu se odvijao društveni život. Najveći dio stanovnika otoka živio je u 14 zaselaka: Kačina (s tri zaseoka), Širan, Gračina, Strana, Solinska, Prhovo, Kokošinje, Krknjaši (s tri naselja), Brda i Teketa. Svi su zaseoci osim Krknjaša danas napušteni.

Generalni vikar iz Splita piše drveniškome župniku 15. lipnja 1937. da ključeve crkvene konobe ne smije držati samo jedan crkovinar, ali ni svi skupa bez župnika već da jedan ključ uvijek mora biti kod župnika. Osiromašeni seljaci nisu mogli plaćati porez pa im se plijenila stoka, a glavari su čak svojevovoljno plijenili stoku. Bilo je i slučajeva primanja mita. Stoga je trogirska općina 6. listopada 1937. opomenula glavare. Da bi svoje gospodarstvo unaprijedili, težaci na Drveniku zaduživali su se kod Privilegovane agrarne banke u Zagrebu te im je ta banka 25. listopada 1937. dala upute kako da vraćaju svoje dugove.

Kao i ranije, Drvenčani, Pločari i Vinišćari i dalje idu na Vis da bi popunili ribarske družine. Čak oko 400 Drvenčana ovako se izdržavalo a počinjali su raditi od četrnaeste godine. Neke su trate Višani armali samo s Drvenčanima. U vremenskom periodu od g. 1920 do 1941. ribarske alate i sredstva posjedovali su sljedeći: Ivan Sokol, plivarica, šabakun, leut i 2 gajete, Nikola Sokol, potegača i leut: Mate Kostović, potegača, plivarica, leut i 2 gajete, Frane «Bagala», plivarica, leut i gajeta, Petar Mladin, migavica i leut, Diego Tironi, migavica i gajeta, Kažimir Kvarantan, 3 mreže vojge i gajeta, Jakov Letilović, 3 mreže vojge i gajeta, Frane Juranović, plivarica, 3 mreže vojge i gajeta, Arnir Pensa, 3 mreže vojge i gajeta, Jakov Letilović, plivarica, leut i 2 gajete, braća Gjeldum, plivarica, leut i gajeta, Mate Vulas, 3 mreže, vojga i gajeta, Ivan Meštrović. 3 mreže vojge i gajeta, Ante Gjeldum, 3 mreže vojge i gajeta. Na Ploči: Duje Lučin, brod koćar, migavica, leut i gajeta, Ante Civadelić, migavica, leut i gajeta, Ante Lučin, migavica i leut, Jakov Lučin, 4 mreže vojge, strašin i 5 košara parangala, Ante Dražić, 4 mreže vojge, strašin i 5 košara parangala, Filip Lučin, 4 mreže vojge, strašin i 5 košara parangala, Jure Marić, 4 mreže vojge, strašin i 5 košara parangala. I kod ovdašnjih ribara prevladavale su mreže potegače a bilo je samo 5 plivarica za lov srdela. Prema alatima s kojima su ribali, vidi se siromaštvo stanovništva.

Voćna stanica iz Splita ponudila je 31. prosinca 1937. Drvenčanima sadnice jabuka, šljiva, krušaka, višanja, trešanja, bajama, oraha i smokava po cijeni od 5 din dok su breskve, kajsije i masline koštale po 5 din. Na otoku se počeo saditi duhan što saznajemo iz pisma trogirskoga načelnika Copića glavaru Drvenika od 20. prosinca 1939.

Godine 1938. Šimun Čapalija zv. »Mali Oškar«, koji se isticao svojim hrvatstvom, 1. svibnja popeo se u Ivičin čempres iza stare «Šegline» kuće i privezao hrvatsku zastavu pa su ga žandari prisilili da je spusti. Po slomu stare Jugoslavije priključio se Seljačkoj zaštiti.

U godini 1938. (4. studenoga) osnovana je Ribarska zadruga sa ograničenim jamstvom. Predsjednik joj je bio Jakov Letilović Stipanov, a potpredsjednik Kažimir Kvarantan. Svoju je djelatnost nastavila i poslije II. svjetskog rata i uskladila svoje djelovanje s novim propisima te je u g. 1947. (17. veljače) upisana u zadružni registar pod nazivom Ribarska proizvođačka zadruga sa ograničenim jamstvom. Predmet rada bio joj je nabava, uzdržavanje, popravak i usavršavanje ribarskih brodova, mreža i uređaja i ostalih sredstva za ribarsku proizvodnju, da putem zajedničkoga rada svojih članova i pravilnom uporabom njihovog stručnoga znanja povećava ribarsku proizvodnju, da prodaju svojih proizvoda u svježem i prerađenom stanju vrši neposredno ili posredno preko državnih ili zadružnih poduzeća.

Poslije rata na njezinu čelu bio je Filicijo Gjeldum Vickov a tajnik Nikola Meštrović Šimunov. Ribarska je zadruga poslije rata zapravo obnovila svoj rad i to 21. lipnja 1945. i u početku je imala 22 člana. Posjedovala je ove ribolovne alate: 3 plivarice, 2 koćice za lov girica, 3 leuta, 4 gajete, 5 košara parangala s tisuću udica i 3 motora od 43 Ks, sve u vrijednosti od 1,700.000 din. Riba je bila i ostala jedan od glavnih prehrambenih artikala u Dalmaciji i u Drveniku i kada je uveden obvezni otkup poljoprivrednih proizvoda, uglavnom žitarica, mesa i masnoće (ulje), riba nije bila pod obveznim otkupom.

U g. 1946. Ribarska je zadruga u Drveniku za ribarstvo dobila određene količine soli. Osim Ribarske zadruge u ulovu ribe sudjelovala je i Poljoprivredna zadruga. U godini 1949. zadruge su ulovile u Drveniku 147.000 kg ribe a na Ploči 55.000 kg. U periodu od g. 1950.- 1954. oko Drvenika se lovilo po 20 t ribe po mreži plivarici. Ulov u ljetnom i zimskom ribolovu u Općoj poljoprivrednoj zadruzi u Drveniku od 1953.-1955. bio je u g. 1953. t 45,4, u g. 1954. t 20, 5 i u g. 1955. t 24,1 . Zadruga je posjedovala tada 2 plivarice, a bilo je 38 ljetnih ribara.

Četvrtoga ožujka 1939. registrirana je Potrošačka zadruga hrvatskih seljaka i pomoraca, otok Drvenik, zadruga sa ograničenim jamstvom. U drveniškom arhivu sačuvan je imenik zadrugara, čini se, Potrošačke zadruge te njezina pravila. Za predsjednika uprave imenovan je Josip Kostović p. Šimuna a potpredsjednik je bio Ivan Meštrović Šimunov te poslovođa Stipe Jurić. Brisana je iz zadružnoga registra 27. kolovoza 1947. kao mrtva. Potrošačka zadruga nastojala je konkurirati privatnicima ali joj to nije uspijevalo. Prema nekim izvorima njezin rad je ugašen dolaskom talijanskoga okupatora.

Stipe Jurić bio je zadružni prodavač do g. 1958. (izgleda u prodavaonici PZ) u svojoj kući (nekad Gjeldumovoj jer je došao na ženinstvo. u toj kući Zovana Tironi (1822.-1884.) udana za Vicenca Gjelduma (1820.-1864.), koji su bili roditelji don Jakova Gjelduma, također je nekad imala prodavaonicu. U imeniku zadrugara prvi je upis izvršen 26. veljače 1939. a zadnji 29. svibnja 1951. Do 12. ožujka 1941. bilo je ukupno 196 članova a od 15. ožujka 1951 . počinje upisnik s rednim brojem 1 a završava sa 249 (očito je riječ o nekoj drugoj zadruzi kasnije formiranoj , poslije gašenja Potrošačke).

U g. 1939. članovi su bili don Josip Kristofoli (u bilješci sa strane stoji «isključen», Dinko Petričević, reg. fin. kontr., državni činovnik, Stipan Kvarantan p. Ivana, gostioničar, Stipan Jurić p. Jerka, poslovođa, Josip Kostović p. Šimuna, poštar, Gajo Pijacun, pod. pregled. fin. kontr., Slavko Firon, narednik, Stjepan Perlić, narednik. Pred Drugi svjetski rat kad su Drvenčani lovili velike količine srdela, u Morettijevoj kući vršio se otkup srdela i njihovo mariniranje (tzv. rusli, usoljena i ukiseljena srdela na ruski način, te pakirana u staklenke) kao i proizvodnja riblje paštete . Voditelj posla bio je poljski Židov Harniš koji je došao u Trogir preko Hrvatske seljačke sloge.

U Drveniku bijaše pogon trogirske tvornice «La Traurina Prima Industria Dalmata Pesci Marinati ed Affini»., vlasništvo G. Pirovanija. Pogon je izgleda radio do dolaska Nijemaca u Drvenik. Tvornica je za svoje potrebe u Drveniku imala leut «Sveti Nikola» od 6 t (7, 30 m dug, izgrađen u Korčuli 1880.). Registriran je u Trogiru 3. srpnja 1942 . a voditelj je bio profesionalni ribar iz Drvenika Marin Pažanin Dujin. Brod je uništen od Nijemaca.

D R U G I S V J E T S K I R A T

Pred Drugi svjetski rat, politička situacija u općini Trogir postaje uzburkana. Na općinskim izborima od 19. svibnja 1940. istaknute su dvije liste, lista HSS-a čiji je nosilac bio trogirski težak Ivan Slade i Lista saveza radnika i seljaka na čelu s Ivanom Maravićem Pavelom. Pobjedu su premoćno odnijeli ljevičari (34 vijećnika) a HSS je dobio 2 vijećnika. Novoizabrano vijeće sastalo se 29. svibnja. U općinsko upraviteljstvo izabrano je 5 članova: za načelnika je biran težak Pavela a za donačelnika Franko Buble Batala, trgovac iz Trogira. Nova je uprava raspisala izbore za seoske glavare i izabrala svoje članove ili simpatizere.

Po slomu stare Jugoslavije jugoslavenska vojska je otišla s otoka Drvenika. Ostalo je dosta vojnoga materijala s mnogo pušaka i streljiva. Nastala je navala na vojne objekte. Narod je nosio sve što je mogao u želji da dođe do oružja i streljiva. Počela se organizirati i Seljačka zaštita, što traje nekoliko dana, od sloma do pred dolazak okupatorske talijanske vojske.

Trogir s okolicom te otoci Čiovo, Drvenik, Ploča i otočići oko njih postali su sastavni dio Kraljevine Italije na temelju dekreta kralja Vittoria Emanuella o aneksiji dijela Hrvatskoga primorja, Gorskoga kotara, Dalmacije, Boke Kotorske i jadranskih otoka donesenoga 18. svibnja 1941. Na čelu Dalmacije bio je guverner Giuseppe Bastianini, Pokrajine Split dr. Paolo Zerbin. Prefekt je na svome području djelovao preko kvestora koji su svoju izvršnu vlast provodili preko komesara javne sigurnosti i komesara pojedinih općina.

Trogirsko je područje činilo sjeverni dio Pokrajine (Provincije) Split a prostiralo se od rta Ploča do Omiša. Na trogirskome je području od 24. travnja 1941. uz vojnu vlast organizirana i civilna preko civilnih komesara koji su od ovoga nadnevka bili pod nadležnošću civilnoga komesara za Dalmaciju Athosa Bartoluccija. Dijelovi VI. armijskoga korpusa izvan sastava divizija razmješteni su po otocima i u Trogiru. U Trogiru se nalazila komanda 3. bersaljerskoga puka.

Uskoro su došli na Drvenik talijanski vojnici u pratnji jedne grupe od 60 crnokošuljaša koja je ubrzo napustila otok. Na otoku je ostala talijanska redovita kraljeva vojska s karabinjerskom stanicom i stanicom financijske straže. Svoju su zastavu počeli vijati na Veliku Gospu 1941. na stupu kojega su postavili na rivi. Drveniški je kanal bio vrlo važna pomorska prometnica. Stoga je »Zmaj«, brod Jugoslavenske ratne mornarice 4. i 5. travnja 1941. postavio mine oko Drvenika izmedu rta Teketa i Kritula te rta Novica i Šolte u Šoltanskom kanalu kraj Pelinovca, i rta Kružić na Ploči. Ali, to im nije pomoglo jer je stara Jugoslavija brzo kapitulirala. No, i talijanski su okupatori pridavali veliku važnost Drveniku za sigurnost pomorskoga prometa.

Ubrzo nakon dolaska, pored dvije postojeće obalne baterije (s po tri topa na Teketi i Novici - Rat), izgradili su još dvije: na rtu Širan i na Krknjašima i drugu na rtu Rat (na Ploči). Na ova su dva mala otoka imali garnizon od 4 obalne baterije opremljene topovima, haubicama i kompletnom pješadijskom obranom koja je brojila 300-450 vojnika i časnika. Talijanski su garnizoni postojali i u Marini te na otočiću Aranđelu .

Na zapadnoj strani Ploče bila je jedna topovska i mitraljeska baterija s oko 50 vojnika. Pored baterija i minskih polja, koje je okupator dobro čuvao, postojale su još dnevne i noćne patrole ratnih brodova, torpiljerki, patrolnih čamaca i minolovaca, a svaka je baterija bila opremljena jakim reflektorima pa je redovito kontrolirala suprotnu obalu.

U ljeto 1942. grupa od 16 Drvenčana izvadila je jednu minu iz minskoga polja izmedu rta Pelinovac i rta Kružić i prebacila 110 kg eksploziva u uvalu Voluja na viniškoj obali. Ovakve su akcije nastavljene i kasnije.

Uoči Duhova g. 1941. od župnog upravitelja don Mate Barića upravu župe preuzima don Ante Grgić koji je u Drvenik došao s parobrodom «Brač». Na blagdan Presvetoga Trojstva obavljena je svečana procesija s kipom Blažene Djevice Marije (prema tvrdnji Grgića, kip je nabavljen od crkve Gospe od Pojišana u Splitu za župnikovanja Š. Anzelinovića). Ističe pobožnost puka prema Blaženoj Djevici. Poslije blagdana Velike Gospe navodi u ljetopisu župe da se nekada taj blagdan nije ovako svečano slavio već da je Mala Gospa bila glavni blagdan Gospin, a poslije iz nepoznatih razloga počeo se slaviti blagdan Velike Gospe kao najveći Gospin blagdan. (Ovo je logično ako se zna da su stanovnici na otok došli iz Vinišća gdje je oduvijek najveći blagdan bila Mala Gospa).

Uoči ovoga blagdana palile su se vatre i »rokete«. Općinski komesar Fanfogna pozvao je 23. kolovoza 1941. u općinu sve svećenike trogirske općine i žestoko ih napao zbog navodne suradnje s «rebelima» i prijetio da će svaki svećenik biti osobno odgovoran za sve što se talijanskoj vojsci dogodi u njihovim župama.

Nakon početka 2. svjetskoga rata građansko povjerenstvo u Trogiru piše 28. studenoga 1941. župnome uredu o proširenju mjesnoga groblja te traži podatke o umrlima u zadnjemu desetljeću. Staro je grobište postalo premaleno i osjećala se potreba za gradnjom novoga. Sama crkva nije imala sredstava pa je poslana molba Biskupskome ordinarijatu u Splitu 25. kolovoza 1941. da se groblje proširi na istok da bi se izgradile obiteljske grobnice. Ordinarijat je to odobrio uz uvjet da seljaci urede, tj. dadu doprinose.

No, u listopadu 1941. Drvenik je posjetio guverner Dalmacije Bastinianini i pregledao crkvu i groblje. Obećao je nešto učiniti za dovršenje pročelja nedovršene crkve. Poslao je ing. Barača da učini nacrt za novu crkvu i napravi troškovnik. Prefektura u Splitu nije odobrila toliki kredit pa se odlučila za groblje. Izrađen je projekt za gradnju novoga groblja. U tu svrhu tražili su dopisom od 28. studenoga 1941. da župnik izvijesti koliki je ukupan broj umrlih u posljednjem desetljeću. Budući da su radovi imali uskoro započeti, župnik preko Biskupskoga ordinarijata prosvjeduje 26. veljače 1942. da se crkva uopće ne pita za mišljenje a misli da nije pametno da se groblje zida pokraj crkve i u središtu mjesta. Biskupski ordinarijat 10. svibnja 1942. protestira poradi ignoriranja crkvenih vlasti. Općina Trogir preko glavara obavješćuje župnika da se rad obustavi do nove naredbe. Prefektura je poslala komisiju sastavljemu od vojnog liječnika i nekoliko časnika na lice mjesta. Komisija nije uvažila župnikove razloge, i radovi su nastavljeni.

Poduzetnik iz Trogira, meštar Panto (Bilić), potrošio je cijelu svotu, a groblje nije dovršio. Rad je bio prekinut, a Panto je tražio novi kredit. Pošto je župnik vidio da je meštar obustavio rad i da će ostati gomila kamenja na putu i u samoj crkvenoj ogradi, javio je to općini i tražio da meštar popravi nanesenu štetu od mina na «mrtvici» i župnoj kući i odstrani nagomilano kamenje s puta. Meštru nije odobren novi kredit, a krivio je župnika što ga je tužio biskupu pa mu je obustavljena isplata od Prefekture. Po svršetku rata od župnika traži odštetu od 71.700 din za novac koji je tobože od Prefekture trebao primiti i za pogođeni rad u Grabulama za nedovršene radove na naplovu seoske gustirne.

Talijanska vlast traži od župnika Grgića popis žiteljstva i podatke o proizvodnji žita i ulja, no župnik nije spreman surađivati. Stoga je odgovorio 5. studenoga 1941. Općinskom komesarijatu u Trogiru da prema raspoloživim maticama nije u mogućnosti napraviti točan popis stanovnika jer su mnogi članovi iselili i oženili se a to nisu prijavili župnom uredu. Ovo svakako nije odgovaralo istini a navlastito činjenica da on ne bi znao niti podatke o proizvodnji ulja i žita. Zadarska je tvrtka Stabilimenti chimici dalmati affini tražila 23. rujna 1941. zabranu izvoza uljevitoga sjemenja, uljanoga taloga, koštica od maslina i naravnoga dropa, špica od grožda i destilacijskih ostataka. Ovom zabranom željela je ostvariti monopolistički položaj u Dalmaciji i stoga je dalmatinski guverner Giuseppe Bastianini izdao naredbu o tome 13. rujna 1941.

Osamnaestoga kolovoza 1941. talijanska okupacijska vlast rekvirirala je župno skladište i predala ga na uporabu Jozi Mašće. Don Ante Grgić dobio je 6. studenoga 1941. popis vjerskih i državnih praznika. Navode se, medu ostalim, obljetnica proglašenja imperija, dan pobjede, marš na Rim, dan osnutka Fascia i dan objave rata. Nova je vlast dovela liječnika na Drvenik. Stoga je biskup 25. studenoga 1941. pisao župniku da mu ustupi jednu sobu za ordinaciju u župnoj kući.

Glavari su imali dužnost da seljacima dijele aprovizaciju tj. hranu koju su davali Talijani ili kako ju je narod popularno nazivao «deki». Negdje potkraj 1941. ili početkom 1942. narod je organizirao protestni marš jer je bio nezadovoljan osobom, pripadnikom JRZ kome su Talijani povjerili dijeljenje »deka«. U protestnom maršu sudjelovalo je preko 80 ljudi. Uputili su se prema talijanskoj vojarni tražeći da se udovolji njihovu zahtjevu. Ovome se suprostavio talijanski tenente koji je naredio narodu da se raziđe, a prevoditeljima Lovri Meštroviću i N. Meštroviću koji su zahtjev uputili zaprijetio je da će ih strijeljati.

Nakon talijanske okupacije partizanska vlast rekvirirala je prihode drveniške crkve od ulja, vina i rakije. Crkva stoga više nije imala sredstava za plaćanje remete, za radnike koji su sabirali plodove, za čovjeka koji je bio zadužen za navijanje sata, za vino i brašno za svete mise, godišnju premiju osiguranja društvu Croatia, tradicionalni objed pjevačima u crkvi. Spomenuti je prihod poslužio za prehranu partizana.

U veljači 1942. obnovljen je rad svih škola koje su radile prije kapitulacije stare Jugoslavije a Talijani su otvorili i tri nove: na Ploči, u Gustirni i Donjem Okruku. Svrha njihova otvaranja nije bila prosvjećivanje naroda već sustavna talijanizacija. U osnovnim školama, u prvom i drugom razredu radili su talijanski učitelji a u trećem i četvrtom razredu samo neke predmete predavali su naši učitelji. Povlačenje talijanskih učitelja uslijedilo je nakon što su partizani odveli dva učitelja, naoružana fašista s Ploče i iz Gustirne koji su terorizirali djecu u školi i narod u selu. Naši su učitelji održavali nastavu samo iz aritmetike, geometrije a ponegdje i iz vjeronuka. Škole pod Talijanima u gradu Trogiru i njegovu kraju radile su do ožujka 1943. Vjeroučitelji Hrvati nisu bili pozvani da predaju vjeronauk u osnovnim školama.

Drugoga srpnja 1942. Biskupski ordinarijat pita župne urede je li omogućeno predavanje vjeronauka u školama i imaju li djeca školsku misu. Biskup je na temelju pristiglih odgovora zatražio od školskih vlasti da se dozvoli vjeroučiteljima pouka vjeronauka u školama. Poslije dugih natezanja o službenom jeziku kojim se ima predavati, ipak su vjeroučitelji dobili dozvolu odnosno Talijani su nerado tolerirali pouku na materinskome jeziku. Don Ante Grgić počeo je pouku na hrvatskome ne obazirući se na želju talijansko ga učitelja da predaje na talijanskome. Talijanski učitelji su pokušali onemogućiti pouku vjeronauka. Na djecu su predavanja talijanskoga učitelja ostavila određenih tragova jer su župnika znala izazovno pozdraviti fašistički. Don Ante Grgić poučio ih je da je lijepo naučiti neki strani jezik, ali da je najljepši i najdraži materinski jezik kojega ne smijemo zaboraviti.

Talijanski učitelj bio je sve nezadovoljniji Grgićevim predavanjima, a talijanske vlasti sve su više tražile isključivu uporabu talijanskoga u školama. Biskup je ponovno morao ustati u obranu hrvatskog jezika u pouci vjeronauka. Školska je vlast jedva pristala da vjeroučitelji uče djecu vjerske formule na talijanskome jeziku, a tumače na hrvatskome. No, talijanski učitelj u Drveniku tražio je da župnik drži vjeronauk isključivo na talijanskome. Stoga je tražio od školskih vtasti da mu se zabrani poučavanje vjeronauka. Povjerenik za prosvjetu odobrio je svim župnicima pouku vjeronauka na talijanskome jeziku osim don Anti Grgiću (dopis povjerenjka od 20. svibnja 1943. upućen preko Biskupskoga ordinarijata, obavijest od 3. lipnja 1943.).

Župnik je zabranio neke loše običaje glede mrtvaca na Drveniku i Ploči. Još tada u Drveniku je postojao običaj da se mrtva djeca do 6 g. nose otvoreno na jednoj dasci. Župnik je to zabranio i napravljen je mali sanduk. Isto tako seljaci s Ploče nastojali su što prije otpremiti mrtvaca na Drvenik, možda zbog sujevjerja, pa su ga vozili brodom bez sanduka. Župnik je to zabranio i tražio da imaju svoj sanduk u kojem će mrtvace prevoziti, ali je ostalo sve isto jer nitko nije htio u kući držati sanduk za mrtvaca. Pošto su mrtvački sanduci na Drveniku bili u trošnome stanju, popravljen je veliki sanduk i obojan, a napravljena su dva nova, manja sanduka.

Koncem g. 1942. svjetionik Murvica bio je bombardiran jedne noći od torpiljarke ili podmornice, po svoj prilici engleske . Nije bilo puno štete, ali je svjetioničar Bralić bio ranjen u ruku. Stakla sa svjetionika prenesena su na Drvenik i čuvana u pošti. Dolaskom Nijemaca u Drvenik postojala je bojazan da odnesu skupocjena stakla pa ih je župnik sakrio u crkovnu konobu pod jedan sud. Tako su stakla sačuvana i nakon rata predana vlastima.

Narod je teško podnosio talijansku okupaciju i fašističko divljanje. Stoga su se već g. 1942. počeli javljati prvi partizani. Što su sile Osovine više slabile, to su se Talijani više koncentrirali na jednome mjestu. Nešto prije odlaska talijanske vojske partizani su došli noću na Ploču i odveli sa sobom talijanskoga učitelja i dvojicu seljaka iz Drvenika. Talijanski učitelj s Ploče, Skarabelo Šeherini likvidiran je na Vrsinama u kolovozu 1943. Na to su Talijani počeli činiti represalije prema pučanstvu. Pozvali su žitelje Ploče da smjesta pronađu i dovedu učitelja, i to u roku od jednoga dana, a ukoliko ga ne nađu Ploča će biti bombardirana iz topovskih baterija s Drvenika. Učitelj nije pronađen, a Ploča je doista bila bombardirana, srećom nitko nije stradao. Istoga su dana uhvaćeni kao taoci neki ribari iz Drvenika i osumnjičeni da su partizani. Jednu noć su ih tukli, a sutradan su bili odvedeni u Trogir. Don Ante Grgić posredovao je kod karabinjera da ih ne tuku svjedočeći da su oni doista ribari i čestiti ljudi.

Drugom je prilikom skupa s glavarom pošao kod tenenta karabinjera i uvjeravali su ga da su to mirni i pošteni ljudi. Tenente je bio spreman da ih pusti uz uvjet da župnik i glavar osobno odgovaraju za njih, a ukoliko se dokaže da su partizani da će platiti glavom. To su potpisali i ljudi su se vratili kućama. Kod vojske se opažala neka nesigurnost, neprestano su prijetili i sl. U to je vrijeme jedna nepoznata podmornica isplovila u pravcu Murvice i pucala na jedan jedrenjak kojega je potopila. Izgleda da se radilo o jedrenjaku «Maslinica». kojeg je kod Aranđela sačekala jugoslavenska podmornica pod engleskom zastavom i potopila s topovskim hitcima jer nisu htjeli prevesti jugoslavenske oficire suglasno odlukama partizanske vlasti. Brod je izvučen s morskoga dna i spašen u trogirskome brodogradilištu, kojeg su već zauzeli Talijani.

Poslije kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., talijanski su garnizoni u trogirskome kotaru razoružani od naroda, najprije u Divuljama, a potom i na okolnim položajima: Malačka, Labin, Prgomet, Suhi Dolac, Ploča, Drvenik i Aranđel. Na Ploči su Talijani u noći 9./10. rujna 1943. upalili streljivo i oštetili topove pa se čamcima prebacili na Drvenik odakle su ih partizani evakuirali s posadom toga otoka s parobrodom koji ih je čekao nedaleko Ploče. Desetoga rujna pobjegli su s Aranđela prema Rogoznici. Dva su bataljuna Marinsko-segetskog partizanskoga odreda u međuvremenu bila raspoređena za obranu kopnenoga dijela od Nijemaca a jedan bataljun za obranu otoka Drvenika.

Desetoga rujna 1943. partizani preuzimaju vlast u Drveniku i jedan svoj odred smještaju u župnoj kući. Vlasti iz NOO preuzeli su vojničku i civilnu upravu u Drveniku. Odlaskom talijanske vojske, narod je odahnuo ali još nije bio sretan jer je rat gutao ljude na svim frontama. Već početkom srpnja 1943. partizani osnivaju općinu Drvenik koja je potrajala vjerojatno do listopada 1943. Bivša je trogirska općina imala 30.000 stanovnika a sastojala se osim grada Trogira i od 30 sela i 10 zaselaka. Nekada najveća trogirska administativna jedinica podijeljena je na općinu Trogir (grad Trogir, Seget, Žedno, Okruk) i općine Marina (Marina sa zaseocima, Vrsine, Vinišća, Sevid sa zaseocima, Ražanj, Podorljak, Sapina Doca sa zaseocima, Gornja i Donja Blizna te Mitlo-Vinovac) i Drvenik (Drvenik, Ploča i otok Šolta), Prgomet (Bristivica, Prapatnica, Ljubitovica, Lepenica, Prgomet, Suhi Dolac, Labin sa zaseocima, Trolokve, Sratok i Sitno).

Po dolasku Nijemaca, članovi MK Trogira i Općinskoga komiteta Drvenik povukli su se na otoke i više se nisu vraćali. Odmah po dolasku NOO u Drvenik, nastavlja Grgić u Ljetopisu, Jakov Mlačić Krstov, član KNO-a došao je pod oružjem u župni ured i zatražio da se iskopa crkveno zlato. Župnik se tome usprotivio objašnjavajući da je zlato dar samih mještana i da se bez njihova znanja i odobrenja ne može otuđiti. No, pošto je vidio da njegovi argumenti nemaju snagu i pošto mu je zapovjedio u ime više vlasti, dozvolio je da se otkopa, no rekao je da mu je dužnost obavijestiti narod, budući da od toga časa njegova odgovornost za zlato prestaje. No, ovom prigodom zlato ipak nije odneseno, već nakon rata. Vlast je oduzela iz crkvene konobe vino, ulje i rakiju bez naknade, za potrebe vojske. Uz domaće civile koji su bili neka vrst pomoćne vojske, kasnije je formiran jedan odred vojnika koji su čuvali obalne baterije.

10. rujna 1943. četiri njemačka broda bila su oštećena od baterije na Teketi. Engleski su avioni često nadlijetali Drvenik i jednoga dana u listopadu 1943. grupa od dvanaest engleskih aviona navodno je bacila raketu za raspoznavanje. Partizani, koji su bili neupućeni u znakove, nisu odgovorili avionima sličnim znakovima. Odjednom su avioni počeli mitraljirati i bacati bombe. Srećom, bombe nisu nanijele velike štete. Oštećena je samo kuća Tironi i nešto malo kuća Mate Kostovića. Ljudi su bili iznenađeni i prestrašeni jer su prvi put stvarno osjetili rat i razorno djelovanje bombi.

Odlaskom talijanske vojske primorski pojas s otocima držali su partizani. Kako su Nijemci sve više prodirali na obalu s namjerom da preuzmu položaje koje su donedavno držali Talijani, partizani su se, još nedovoljno spremni i naoružani, morali povući pred većom silom na otoke. Upravo su se na Drveniku spremali proslaviti Oktobarsku revoluciju kad je počelo sve više i više naroda i vojske stizati na otok. Pokrajinski komitet već je ranije došao. Pridošli je narod pričao da su Nijemci prodrli u Trogir i da idu dalje. Sve je to stvaralo veliki strah i neizvjesnost. Proslava se morala prekinuti i narod se razišao kućama. Drugoga dana po proslavi, u rano jutro, posada baterije na Širanu opazila je da idu iz Šibenika put Drvenika neki brodovi. To je bila invaziona pinica i neki tender s vojskom. Kad su se približili Drveniku, baterija je počela pucati. Prvi je hitac pogodio pinicu i ubio nekoliko vojnika. Nijemci su se iznenadili i već su pomišljali da se povuku, ali su utvrdili da je pogodak baterije bio slučajan i oni nastave put. Uz more je bila postavljena zasjeda, ali usprkos svemu Nijemci se uspiju 10. studenoga 1943. iskrcati na obalu i postaviti svoje mitraljeze za djelovanje.

Nijemci su zaista 7. studenoga 1943. ušli u Trogir. Provodeći operaciju «Haifisch» na otocima Ploči i Drveniku, zauzeli su odmah položaje kod Vinišća i izvršili iskrcavanje na Drvenik. Na ove su se otoke tijekom 8. studenoga čamcima i motornim jedrenjacima evakuirali partizanska vojska, ranjenici i organi vlasti. Ujutro, 9. studenoga, Nijemci su prevezli mornarička desantna sredstva u uvalu Stari Trogir i tu iskrcali dijelove 741. puka sa po jednom četom na Drveniku, u Vinišćima (zaselak Orlići) i u Marini (s jednim vodom na rtu Jelinak). Ovi su dijelovi bili zamijenjeni 21. studenoga 1943. od 5. čete 893. puka u Vinišćima (jedan je vod bio na Drveniku) te 6. čete istoga puka u Marini.

Njemačke su snage na Drveniku zaplijenile 3 topa kalibra 6,6 cm, od toga dva sposobna za uporabu, 2 dvocijevna topa od 6 cm, neuporabiva, 850 granata za top 656 cm te veću količinu oružja, streljiva i hrane. Nijemci su u borbama na otoku Drveniku imali gubitke od 5 mrtvih i 17 ranjenih. U veljači 1944. 892. puk, 11. četa imala je na Drveniku tri desetine s jednim teškim bacačem. Pored ovih dijelova, na Drveniku su bile i baterije obalnog topništva i mornaričke obalne bitnice. U isto su vrijeme njemački topovi i minobacači iz Vinišća pucali na Drvenik čisteći put pred vojskom. Partizani, koji su bili brojčano jači ali slabije naoružani, povukli su se žurno do Krknjaša, a odatle brodovima na Šoltu. S vojskom su se povukli na Šoltu i mnogi civili. Na partizanskoj strani nije bilo mnogo žrtava. Nijemci su taj dan došli na brdo Gračina i odatle svojim radiostanicama naređivali topovima u Vinišćima gdje da pucaju. Bila je sreća da su se Nijemci iskrcali baš u Pernatice i tako su se vojska i civili mogli nesmetano povući na Šoltu.

Uvečer su Nijemci stali, a sutradan su išli po kućama i odnosili iz njih robu i druge stvari. Sve muškarce do kojih su došli odveli su sa sobom na obalu, pred Tironijevu kuću. Pred narod su postavili mitraljez. Kapetan je izdvojio župnika i poveo ga na ispitivanje uz tumačenje Tude Tironija. Tražio je od župnika da kaže koji su među narodom partizani, jer da su pucali i ubili nekoliko njihovih vojnika. Rekao im je da su se partizani povukli na Šoltu, a da su ovdje samo civili. Najprije su bili izdvojeni stari ljudi za koje se moglo smatrati da nisu vojnici, zatim svi teže bolesni, a onda su razdvojeni mještani od pridošlica. Župnik je za svakoga mještanina tvrdio da nije bio partizan. Zauzimanjem župnika don Ante Grgića mještani su bili spašeni od strijeljanja i pušteni kućama. Stranci su bili odvedeni u Šibenik gdje ih je opet spasio jedan svećenik. U Drveniku je ostao priličan broj stranih partizana koji su se skrivali od Nijemaca, a trebalo ih je prebaciti kućama. Nekako je uz pomoć župnika isposlovana dozvola da ribarice mogu poći na more, jer narod nema što jesti. S tim brodovima prebačeni su kućama svi stranci - partizani.

Nijemci su jednom zgodom, dok je župnik bio na ispitivanju, odnijeli vrijedne predmete iz njegove kuće. Potužio se višem časniku na to i na pljačkanje naroda. Ova pritužba je djelomice uspjela i nekima su vratili nešto stvari. Na Drveniku je bio stacioniran garnizon njemačkih vojnika s mitraljeskim uporištima i izvidačkim osmatračnicama. Broj vojnika je prema nekim autorima bio 250 a prema drugima čak 450. Bili su minirani svi glavni prolazi i prilazi po otoku kao i druge velike površine otoka. Ukupno je bilo postavljeno 35.000 nagaznih MINA. Samo od travnja do rujna 1944. njemačke pomorske jedinice položile su 7.266 protupješadijskih mina. Saveznički su brodovi u vodama Drvenika potopilu njemački tanker Folgore i naoružani motorni jedrenjak Roma.

2. prosinca 1943. Drvenik je ponovno bombardiran od engleskih aviona. Stradala je djevojka od 12 godina, Zorka Pavić Ivanova. Dne 24. prosinca, u osvit Badnjega dana, oko ponoći, prvi put je Drvenik bombardiran od engleskih torpiljarki. Čule su se eksplozije u samoj uvali. Po svoj su prilici gađali njemačku komandu u negdašnjoj Morettijevoj kući. Od pogodaka je prilično oštećena kuća Frane Majića.

19. siječnja 1944., u osvit blagdana Sv. Ante Opata, engleski su brodovi opet bombardirali otok. Iako su sipali po cijelome otoku, nije bilo žrtava, a narod je, vjeruje se, očuvao sv. Ante, kome su se mnogi bili zavjetovali. Prilikom bombardiranja savezničkih (engleskih) zrakoplova, na splitskoj tržnici 3. lipnja 1944. poginulo je dvoje Drvenčana: Ivan Mladin p. Stjepana (r. 1887.) i Jozo Dujmović p. Jure (61 g.).

10. veljače 1944. njemačka vojska se povukla na Teketu i utvrdila se jer se osjećala nesigurno. Za utvrđenje bunkera trebale su im daske koje su oduzeli rušeći podove stare župne kuće. Od nje su ostali samo zidovi. Pored župnika i Biskupski ordinarijat je uzaludno prosvjedovao. U novoj župnoj kući Nijemci su uzeli dvije sobe, a kad su otvorili i župnikovu, bio je prisiljen napustiti župni stan 2. svibnja 1944. i premjestiti pokućstvo kod M. K. 10. svibnja 1944. Zlato je bilo zakopano u jednom zidu crkve, a ostale dragocjenosti u jednom grobu u crkvi. Zlato je župnik kasnije premjestio uz pomoć Salvatora Kusture u septičku jamu kod župne kuće.

Njemačka komanda u Splitu tražila je da se evakuira cijelo pučanstvo s otoka da bi prekinuli veze s Visom. Ovo je bio težak udarac za pučanstvo otoka koje je moralo ostaviti svoja imanja na milost i nemilost njemačkoj vojsci. Evakuacija se provodila postupno. Evakuacija stanovnika Drvenika i Šolte provedena je od 12. do 15. travnja 1944. Bilo je medu njima najviše staraca, žena i djece. Nijemci su ih doveli u Split i predali ustaškim vlastima radi smještaja. Dio stanovnika je završio od g. 1942. do 1944. u logorima: Zlarin ( 11 Drvenčana, 5 Pločara), Udine (15 Drvenčana) te u zatvoru na Gripama u Splitu ( 10 Pločara) a jedan je zarobljeni partizan Pločar bio u logoru Imberg u Njemačkoj. Neki su se župljani sklonili u Trogir, drugi u Okruk, a neki u Slatine i Split. Kad je župnik vidio da je većina stanovnika iselila, napustio je župu 6. lipnja 1944. i otišao kući, ali se kasnije vratio. U Drveniku je ostalo samo nekoliko obitelji za prijevoz vojske i pranje rublja (Marko Rušinović sa suprugom i kćerkom, obitelj Dijega Tironija, Kažimir Kvarantan s obitelji). Ostala je i Jele Kustura p. Nikole.

Biskup Bonefačić pozvao je don Antu da napusti Drvenik, jer je i narod otišao, a on mu je odgovorio da neće otići dok posljednja «ovca» njegova «stada» bude u Drveniku i ostao je na svoju odgovornost iako mu je biskup savjetovao da se povuče. Krio se u «Babićevu dvoru» (ovčinjaku) a noću je dolazio kod Jele Kustura da bi se prehranio. Ispočetka im je hranu donosio Jelin brat Ante Gjeldum i sin Šalvator (Spasoje), a kasnije su Talijani davali «manjažu» na račun njezine unuke Zorke («Seko») bolesne od tifusa od koje su se porazboljevali svo troje. Zbog loših životnih uvjeta, Grgiću su oboljeli bubrezi. Jednom kad je bio odsutan za neki Gospin blagdan, Jele Kustura sama je održala procesiju s kipićem jer je bila poglavarica Društva Srca lsusova.

Kroz to vrijeme, dok su stanovnici bili evakuirani, partizani su sa Šolte pokušali istjerati Nijemce s Drvenika. Veći broj vojnika sa Šo1te bio je prebačen na Drvenik dok su topovi i minobacači pucali na Nijemce i na komandu na Teketi. Topovi iz Trogira branili su partizanima pristup na Teketu. Borba je trajala cijeli dan i noć, ali se Nijemci nisu predali. Sutradan su se partizani povukli, a Nijemci su dobili pojačanje. Ovaj se oružani okršaj dogodio 23./24. rujna 1944. a bezuspješnu akciju je izveo jedan bataljun 12. dalmatinske brigade.

U noći 17. i 18. listopada 1944. njemački stožer 264. divizije povukao je snage s otoka Drvenika i s rta Kovačišća i Jelinak u Vinišćima. Na otok su odmah prebačeni dijelovi partizanske mornaričke pješadije i topništva 4. pomorskog obalnoga sektora. Nedugo poslije borbe na Drveniku Nijemci su se naglo počeli povlačiti iz Jugoslavije. Vjerojatno u mjesecu listopadu Nijemci napuštaju Drvenik i sele u Trogir da se povežu s kolonom koja se povlačila put Šibenika. Odmah po odlasku Nijemaca dolaze partizani i uspostavljaju vlast, a evakuirani narod vraća se natrag na Drvenik negdje početkom studenoga 1944.

Kad su se Nijemci povukli iz Splita i pošto se narod vratio, u župu opet dolazi don Ante Grgić. Već na početku naišao je na nerazumijevanje mjesne vlasti koja mu počinje stvarati poteškoće. U nedjelju 13. studenoga 1944. govorio je prvu misu poslije evakuacije i zahvalio Bogu što su se opet sastali i prošli rat bez većih žrtava. Tom prilikom je saznao da je mjesni odbor oduzeo ključ crkvene konobe i sav prihod u konobi bez ikakve odštete a crkveno posuđe u konobi rastavio 27. studenoga 1944. Nedugo nakon toga došao je u crkvu član općinskoga odbora Josip Dučić s mjesnim odbornicima Nikolom Meštrovićem p. Josipa »Nogavicom« i Josipom Gjeldumom da popišu i oduzmu crkveno zlato. Napravljen je zapisnik, zlato su odnijeli u NOO, a župnik je obavijestio narod i napravio žalbu Okružnom NOO-u. Biskupski ordinarijat također je uložio žalbu i nakon nekog vremena zlato je vraćeno dok prihodi vina i rakije nisu naknađeni niti je konoba vraćena vlasniku.

23. travnja 1945., dok je župnik bio odsutan iz župe, odbornici su nasilno oduzeli knjigu Stanje duša. Poslije mnogih žalbi Stanje duša je bilo vraćeno. Nijemci su poslije povlačenja na Teketu razbili podove u novoj župnoj kući i odnijeli ih sa sobom. Minobacač je pogodio krov na dva mjesta i načinio velike rupe. U kući su se održavali razni sastanci, kuhalo se i sl. Kuća je nanovo pokrivena i popločena g. 1950. Što se tiče škole, u njoj je za talijanske okupacije bila talijanska vojska, karabinjeri te učitelj. Tada je školska pouka bila obustavljena, a školski namještaj i klupe odneseni u staru župnu kuću. Tako je to ostalo do pada fašizma i odlaska talijanske vojske. Dolaskom partizana djeca su počela oštećivati školsku imovinu i razbacivati školski arhiv. Uz pomoć učiteljice to je spriječeno (ono što se dalo spasiti jer je dio propao). Za vrijeme njemačke okupacije pouka je bila neredovita, a poslije rata redovita.

povratak na vrh