|
Stilovi su se mijenjali i vremena prolazila ostavljajući
na drveniškom licu svoje zapise. U složenom tkivu mjesne povijesti
i narodne duše, nasuprot svim promjenama, stilovima i vremenima
čuvali su se spomenici predajne kulture koje zamjećujemo pri svakoj
šetnji Drvenikom.
Svjedočeći o pučkoj pobožnosti podižu se tijekom 19. i 20. stoljeća
sve do u naše dane zavjetne kapelice. Zavjetovaoci bijahu potaknuti
živim štovanjem Majke Božje i svetaca. Imahu bogoštovno značenje
i bijahu osnovica i korektiv cjelokupne zbilje, primjer i poticaj
u izgradnji religiozne svijesti, kulturne baštine i narodnoga bića.
U toj živoj tradiciji stoje kao čvrsta vertikala, duhovni i moralni
uzor ove župe ali i kao nadahnitelj njezina kulturnoga razvoja.
Vrijeme ih je stvaralo i dograđivalo; izrastale su iz dalekih vremena.
Da bi čovjek ispunio svoj poziv i ostvario životnu zadaću koja mu
je povjerena, zbog njegove slabosti, potrebna mu je pomoć i zagovor
njegovih zaštitnika kojima se zavjetuje, koji ga s pomoću Božjom,
čuvaju i štite od zla u vremenitom i vječnom smislu.
Zbog navedenih religioznih razloga, proizlazi i društveni razlog
koji uzrokuje da se ljudi prepoznaju u svojem zaštitniku te u tom
zajedništvu skladnije žive. Zaštitnik im je bio poticaj da se međusobno
duhovno povezuju i u društvenim odnosima osjećaju kao čvrsta zajednica
i jedinstveno društvo. Tu je i povijesno značenje u religiozno-odgojnoj
službi i kulturnom oblikovanju svijesti svih onih koje zaštićuje.
Lik zaštitnika bio je uzor i primjer, poticao je i odgajao a cijela
se zajednica oko njega okupljala, molila mu se i nastojala ga nasljedovati.
Gradile su mu se kapelice, kipovi i oltari.
Istražujući geografsku rasprostranjenost utvrdili smo da na području
drveniške župe ima 15 zavjetnih mjesta na kojima su pojedinci gradili
svetišta i tako udarili pečat tradiciji podizanja zavjetnih kapelica
kao istaknutoj i prepoznatljivoj crti. Mnoge od njih bile su nagrižene
zubom vremena pa je one na Drveniku obnovio marni don Ivan Barišić
u vrijeme svoga župnikovanja.
Ove su kapelice uglavnom izdignutijeg stojećeg oblika a manji ih
je broj užih, položenih (kao Gospina kapelica na Borku na Ploči)
ili pak u obliku zidnih niša (na Teketi, Pod Rupinom). Jednostavnog
su oblika, s dvije strehe, prekrivene kamenim pločama nad kojima
je sprijeda postavljen križ. Na frontalnoj strani ugrađen je prozorčić
obično okovan raštelama za gledanje svečeve slike u ponutrici i
prorez za namjernikovo ubacivanje munite (sitnoga novca). Pročelje
joj resi natpis (obično s imenom zavjetovaoca i godinom izgradnje);
svi su natpisi pisani hrvatskim jezikom. U unutrašnjosti kapele
nalazi se svečeva slika ili kipić a poviše je nekada ovješen i uljani
lumin. Nutrina joj je nekad obojana crvenim, plavim ili zelenim
bojama.
Građene su i u obliku zidnih niša, ali ove malene građevine bijahu
dosta jednostavne bez stakla ili vratašca. O svetkovinama kapeličina
titulara, ukrašavale su se luminom i cvijećem. I u slučajevima kada
su izgrađene sredstvima cijeloga sela o njima se brinuo određeni
čovjek a sitnina koju su ostavljali namjernici išla je župnoj crkvi.
Najčešći povodi zavjetovanja ("zavetat se") bila su životna
iskušenja vojaka, bolesnika, pomoraca i iseljenika. Podižu se u
znak zahvalnosti. Smještene su uglavnom u naselju, uz putove, na
raskrižjima i uz more. Zanimljivo je bilo da se na Drveniku najveći
broj kapelica nalazi upravo uz samo more; udaljene su od naselja.
1 ) Gospica na Bugarilama
(izmedu Kačine i Sela). Prema predaji, otokom je harala kuga i na
tom mjestu ju je Gospa zaustavila. Stoga su mještani podigli kapelicu
iz zavjeta. Kao graditelj upisan je Rafael Kvarantan te godina izgradnje
1896. Navodi se daje kapelicu srušila jedna mještanka koja je zbog
toga poludjela. G. 1994. obnovila ju je Štefica Novak r. Sokol i
njezin suprug.
2) Kapelica
na Svinjca. Posvećena je Gospi od Anjelih (Anđela). Srušena
je bila iza II. svjetskog rata od domaćih komunista koji su to pripisali
vojsci.
3) Kapelica na
Kale. Posvećena je sv. Ivanu. Sagradili su je braća Ante,
Frane, Jure i Ivan Letilović "Pikulovi" g. 1942. nakon
pronalaženja utopljene djevojke s "kandelirom u svakoj ruci"
koja je pokopana na tom mjestu. Drugi kažu, nakon zavjeta zbog velikog
ulova ribe.
4) Kapelica
na punti Kalebinjaka, posvećena Gospi Sinjskoj. Zovu je
i sv. Ivan. Sagradio ju je Frane Lučin "Balan" p. Josipa
g. 1930. Frane se za svoga iseljeničkog života u Americi razbolio
i bio je šest puta operiran. Zavjetovao se tom prilikom i javio
svojoj ženi Frani na "školju" da se izgradi kapelica.
Meštar kod izgradnje bio je njegov brat Vjenceslav "Cento"
koji ju je izradio od drveniškog kamena i pri tome utrošio 150 d.
Kameni križ na kapelici izradio je Franin sin Josip. U kapelici
je bio oltarić s "kvadrom" Gospe Sinjske. Devastirana
je koncem 50-tih godina.
5) Križ na Strani,
na raskrižju koje vodi za Gračinu, Gorilicu i Kačinu. U obliku zavjetnog
križa. Podigao ga je Nikola Rušinović g. 1941. na mjestu smrti svojeg
bolesnog strica Alberta Rušinovića kao djeteta. Oštećena je.
6) Kapelica
na Kokošinju, posvećena Gospi od Sedan žalostih. Podigao
ju je Filip Mladin p. Ante? (po drugima Jovo Meštrović) g. 1896.
koji je sanjao da mu se tu Gospa ukazala. Iza II. svj. rata bila
je srušena i često se nabacivalo kamenje na nju. Obnovljena je g.
1979.
7) Kapelica
na Teketi. Posvećena je sv. Ivanu nakon potapanja gajete
s Vinišćarima na tom rtu (četiri utopljenika i jedan brodolomnik).
Ranije je bila posvećena sv. Špirijunu (prema Matičnoj knjizi).
|
