ZBORNIK OTOKA DRVENIKA Kruno Prijatelj:

MACANOVIĆEVO PROČELJE U VELOM DRVENIKU

 
Kad sam počeo raditi na povijesti dalmatinske barokne arhitekture i pronašao, tragajući za imenima domaćih graditelja, ono Ignacija Macanovića kao arhitekta župne crkve u Kaštel-Štafiliću, nisam ni slutio da će ime toga majstora i njegova porodica uopće uskoro dobiti vrlo veliko značenje u dalmatinskom graditeljstvu 17., a osobito 18. st.
U svojoj studiji "Ignacije Macanović i njegov krug" iz 1955. C. Fisković je iznio čitav niz novih dragocjenih podataka i time je Macanovićev rad dobio novu dimenziju.
Porijeklom iz Dubrovnika, Macanovići se prema toj studiji -javljaju u Trogiru i Splitu već u prvoj polovici 17. st. Prvi poznati graditelj iz te porodice Franjo Ivanov rođen je vjerojatno u Dubrovniku jer se u Trogiru javlja nadimkom "Raguseo", koji će se katkad pojavljivati i kod nekih njegovih potomaka. Značajniju ulogu imao je i njegov sin Ivan (I) rođen u Splitu, koji radi projekt kasnije izgorjele sinjske franjevačke crkve i gradi kninske zidine sa sinom Ignacijem (I). Ovaj nakon kraće suradnje s ocem također djeluje sam po Dalmaciji radeći i na sinjskim fortifikacijama. Njegov sin Ivan (II), rođen u Trogiru, obnavlja gradska vrata u Imotskom, zida kasnije porušeni zvonik u Kaštel-Novom, a poznato je da je učio graditeljski zanat i kod mletačkog vojnog graditelja Francesca Melchiorija iz Vicenze koji je niz godina boravio u Dalmaciji. Ivanov sin Ignacije (II) postat će svojom svestranom aktivnošću najistaknutiji predstavnik svoga roda. Rođen u Trogiru 1727. bio je već u devetnaestoj godini imenovan protomajstorom. God. 1746. prihvaća se rada na već započetoj župnoj crkvi u Nerežišću koja će postati njegovo glavno djelo. Njegov zahvat na toj crkvi ne znači rekonstrukciju, već ostvarenje jedne u stvari nove građevine kojoj je znao dati izraziti barokni pečat prožet lokalnom notom. Monumentalno pročelje s polukružnim zabatom koje obuhvaća i pobočne kapele s četiri prozorske ruže, iz kojih izbija provincijska komponenta, te s tri portala profiliranih okvira, jedinstvena trobrodna unutrašnjost u kojoj se spajaju reminiscencije iz ranijih stilova i barokni osjećaj svjetla i prostornosti uočljiv osobito kod rješavanja trijumfalnog luka i kapele glavnog oltara samo su dva bitna elementa te značajne bračke crkve uz koju je podigao zvonik tradicionalnog tipa s dvije lađe sastavljene od po četiri trifore i sa završnom piramidom. Izrazitiji je barokni pečat ulio u zvonik župne crkve Donjeg Humca završnom kupolom u obliku lukovice.
Župna crkva u Kaštel Štafiliću, pri gradnji koje smo bili pred skoro tri decenija sreli u jednom dokumentu njegovo ime, jednostavnija je jednobrodna građevina s apsidom četvrtasta oblika i s ukrašenijim pročeljem s profiliranim portalom i sa dvije ruže.
Uz ove je veće zahvate gradio gatove u splitskoj luci, zidao vojarnu u Drnišu, radio na kninskoj tvrđavi i podigao danas porušeni zdravstveni ured u Trogiru, baroknu pijevnicu trogirske stolne crkve, pomični most između Trogira i Čiova i druge građevine, a vršio je i neke zahvate na apsidi i krovu renesansne crkve u Pučišćima na Braču. Vrstan klesar, ovaj majstor, koji je umro god. 1807. ušavši tako u prošlo stoljeće, izradio je i kopiju oštećenog medaljona Nikole Firentinca s poprsjem Boga Oca u kapeli bl. Ivana Ursinija u trogirskoj katedrali ne uspjevši dostići vrsnoću dlijeta velikog renesansnog umjetnika.
U ovom kratkom prilogu želim spomenuti još jedno djelo koje se može pribrojiti njegovu plodnom opusu: pročelja nedovršene župne crkve u Velom Drveniku koje se i danas diže kao sugestivna i skoro sablasna kulisa ispred ranije župne crkve tog mjesta koja je trebala biti porušena odnosno djelomično uklopljena u novu veću građevinu. Ta starija crkva bila je - prema podacima iz kronike koju je na osnovu arhivskih dokumenata sastavio don Živan Bezić, a čuva se u župnom uredu - proširena god. 1724.-1725., sjevernom, a god. 1729. južnom lađom. God. 1730.-1731. podignut je novi zvonik, a u toku sljedećih decenija nabavljani su novi barokni oltari. God. 1752. produljena je i srednja lađa. Po istoj kronici tek krajem 18. st. započelo se zidati novo pročelje kome je u stvari posvećen ovaj prilog i koje odaje izrazite karakteristike Macanovićeva graditeljstva. Spomenuta Bezićeva kronika navodi da "kako izgleda (po arhivu trogirske opatske crkve) nacrt potječe od graditeljske obitelji Macanović iz Trogira", a da se drvenička fasada stilski veže s Macanovićima bio je uočio već C. Fisković. Osobno vjerujem da se radi o Ignaciju i bilo bi nužno i korisno izvršiti, po Bezićevu putokazu, arhivska istraživanja koja bi definitivno potvrdila ovu atribuciju premda mi se čini da u nju nije potrebno sumnjati.
Slično u mnogim elementima onome u Nerežišću - uprkos i razlikama koje potvrđuju da majstor nije kopirao svoja rješenja - i ovo pročelje ima polukružni zabat koji se sa strane polagano spušta. Ploha je pročelja podijeljena na tri djela s dva plitka pilastra, ima tri portala od kojih se svaki uzdiže nad svojim stepeništem, a od kojih je srednji najraskošnije ukrašen i ima razigrano ispresijecani zabat. Nad svakim od portala rastvara se rozeta od kojih je također srednja najveća i najraskošnija. I dekorativni elementi ove kamene fasade poput konzola glavnog portala i florealnih ornamenata bliski su Macanovićevu repertoireu.
Zbog nestašice novca i teških prilika ovaj je ambiciozni graditeljski zahvat bio prekinut i ostalo je samo pročelje koje je s vremenom dobilo patinu a kad su mještani sakupili neka sredstva rad je nastavljen pod vodstvom članova švicarske porodice Somazzi o kojoj sam opetovano pisao obrađujući njihovo djelovanje na području štukature, ali koja se bavila i graditeljstvom i nekako u ovo isto vrijeme dovršavala monumentalnu župnu crkvu u Kaštel-Lukšiću kao što proizlazi iz dokumenata sačuvanih u lukšićkom arhivu. Nažalost, nakon dvije godine i taj nastavak rada morao je biti prekinut. Ostala je tako samo Macanovićeva fasada kao svjedočanstvo jednog nedovršenog a vrlo zanimljivog pothvata dalmatinskog domaćeg graditeljstva kasnoga baroka.